Piše: Armin Sijamić
Jučer se navršila četvrta godina ruske agresije na Ukrajinu. Odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina da napadne susjednu državu donijela je ubijanje i uništenje s obje strane granice i novu dinamiku odnosa u Evropi i na Zapadu.
Kada je Vladimir Putin 24. februara 2022. godine naredio napad ruskih trupa na Ukrajinu iz više pravaca bio je uvjeren da će Kijev brzo pasti. Duge i nezaštićene kolone oklopnih vozila na ukrajinskim putevima kroz nepregledne ravnice pokazivale su da Kremlj smatra da će Ukrajinci, iako im je ranije u svojim tekstovima i istupima Putin poricao postojanje nacije i njihove vođe nazivao „nacistima“ i „narkomanima“, otvorenih ruku dočekati rusku vojsku.
To se, naravno, nije desilo i Ukrajinci su pružili herojski otpor koji traje do danas. I danas među zagovornicima proruske politike kruži pitanje kako je moguće, kako to oni kažu, da je za tako kratko vrijeme „Ukrajina postala antiruska“. Ti krugovi neće postaviti pitanje kako je Rusija izgubila ugled kod mnogih naroda koji žive s Rusima i pored njih.
To pitanje nisu postavili ni u Kremlju kada su naredili ruskoj vojsci da napadne Ukrajinu i pokušaju je spriječiti da se približi ostatku Evrope, iako redovno govore o Rusiji kao zaštitnici slavenskih naroda, a koji su većinski odabrali stranu suprotnu Moskvi. Na primjer, i prije ruske agresije na Ukrajinu, ali i danas, Putinu su na Balkanu bliže politike koje su počinile genocid, nad kako Rusi kažu „bratskim slavenskim narodom“, od njihovih žrtava i Kremlj ne propušta priliku da to naglasi.
Putinov razlog
Milioni mrtvih, ranjenih i raseljenih u Ukrajini i Rusiji trebali bi biti razlog da ruska strana sebi postavi pitanje kako je do toga došlo i da se sjeti kako je Putin opravdavao rat. Opravdanje da se uništi „bratska“ država, a što se ogleda i u masovnim napadima na energetsku infrastrukturu i proizvodne pogone Ukrajine, nađeno je u namjeri Kijeva da se približi NATO-u. Nedugo nakon napada na Ukrajinu, Švedska i Finska su ušle u NATO. Baltičko more je postalo „NATO more“, a Putinov rodni Sankt Petersburg našao se na oko 120 kilometara od NATO granice. Putin je tada rekao da to nije prijetnja Rusiji.
Tu nije bio kraj Putinovih loših procjena. Za agresiju na Ukrajinu nije dobio podršku velikog broja država, što se pokazalo na brojnim glasanjima u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija čak i nakon povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću, koji Sjedinjene Američke Države na takvim glasanjima drži suzdržanim.
Putinov rat u Ukrajini podijelio je društvo, kao i sigurnosni i vojni sektor u Rusiji. Bezbrojne smjene i misteriozne smrti ruskih oficira, međusobne optužbe i pobuna plaćenika iz grupe Wagner pokazuju koliko je loše Putin procijenio stanje u Ukrajini, odnosno koliko je loše vodio politiku, kod kuće i van granica, koja je prethodila odluci o vojnom napadu na susjednu državu.
Na međunarodnoj sceni Rusija je postajala sve izolovanija, posebno u Evropi koja se odriče ruskih energenata i nanosi sebi i Moskvi veliku štetu. Taj potez Evrope govori da mnogi na Starom kontinentu vjeruju da saradnja s Putinovom Rusijom nije moguća i da Kremlj saveznike mora tražiti na drugim mjestima.
Zauzetost Rusije u Ukrajini dovela je i do drugih posljedica za Kremlj. Azerbejdžan je slomio armensku pobunu i Rusiji uzeo važnu kartu u pozicioniranju na Kavkazu, pala je vlast Bashara al-Assada u Siriji nakon godina pogrešne ruske politike prema sukobu Damaska i Izraela, u Venecueli je Trump oteo predsjednika Nicolása Madura Morosa, Kuba je ostala bez goriva i pod američkom je blokadom, a Iranu mjesecima prijeti novi američko-izraelski napad.
Ukrajinske brige i Putinova šansa
Ukrajina trpi ogromne ljudske i materijalne gubitke. Stotine hiljada ljudi je ubijeno ili ranjeno, milioni su raseljeni širom svijeta. U ponedjeljak su Svjetska banka, Ujedinjene nacije i Evropska komisija iznijele procjenu da će obnova Ukrajine koštati 588 milijardi dolara, a tome dodajmo da Trump uslovljava Kijev da dugove i zaštitu plati koncesijama američkim kompanijama. Ipak, Ukrajina se još uvijek drži, dok vojska posljednjih dana postiže simbolične uspjehe u manjem kontranapadu na jugu zemlje.
Ali niko ne zna koliko dugo će biti tako. Ukrajinu od početka rata brinu dvije stvari: nedostatak materijalno-tehničkih sredstava i mogući manjak ljudstva. Prvu brigu evropski saveznici, koje je okupio bivši američki predsjednik Joseph Biden, nekako rješavaju, a pitanje mobilizacije u Ukrajini ostaje jedno od najvažnijih pitanja. Rusi dugo vremena računaju da će Ukrajina brzo ostati bez vojnika, a Evropljani tvrde da od ukrajinske vojske prave najmoćniju evropsku silu.
Povratak Trumpa u Bijelu kuću donio je novu brigu Ukrajini. Novi američki predsjednik spreman je predati dijelove ukrajinske teritorije Rusiji, ispuniti razne zahtjeve Putina i faktički potkopati zajedničku politiku Zapada koja se vodila u posljednje četiri godine.
Trumpova namjera da pregovorima s Putinom i bez učešća evropskih saveznika završi ukrajinski rat i dokopa se ukrajinsko-ruskih resursa, koristeći činjenicu da su obje strane umorne od rata i da žele mir, pojavila se kao nova velika Putinova šansa za bilo kakvu pobjedu u Ukrajini. Trumpova politika, koju nekad ne odobravaju ni njegovi republikanci, prilika je za Putina.
Istovremeno, šanse Rusije da u Ukrajini ostvari ono što bi mogla proglasiti kao pobjedu svakim danom su manje, osim ako u tome ne pomogne Trump ili Zapad pogrešnom politikom, jer Moskva trpi žestoke udarce sa više strana.
Međunarodne sankcije i ekonomski problemi u Rusiji, prekid isporuke energenata ka Evropi i na druga tržišta, širenje NATO-a i povećani izdaci za odbranu država članica, ukrajinski udari na strateški važne baze, pogone i elektroenergetsku mrežu, pad s vlasti ruskih saveznika širom svijeta i milionski gubici u ljudstvu cijenu eventualne pobjede u Ukrajini čine izuzetnom velikom. Drugim riječima, čak i ako Putin pobijedi ostaje pitanje hoće li to biti makar Pirova pobjeda za Rusiju.