Glas za politiku građanske države je spas za Bosnu i Hercegovinu, u suprotnom smo na trasi Čovića i Dodika!

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Teško se posljednjih mjeseci, a posebno dana oteti utisku da se historija ponavlja. Ne čuju građani Bosne i Hercegovine, prvenstveno Bošnjaci prvi put prijetnje o izolaciji i njihovom nestanku kako je onomad prijetio zločinac Radovan Karadžić, a danas nastavio Milorad Dodik s poklicima o nekoj samostalnosti Republike srpske.

Građani Bosne i Hercegovine još su 1991. godine, u presudnim historijskim okolnostima, svoju političku sudbinu u velikoj mjeri predali u ruke etno-nacionalnih stranaka. Te političke strukture, nastale na talasu nacionalnih homogenizacija i straha, oblikovale su politički sistem koji i danas dominira javnim prostorom. Tri decenije kasnije, iste matrice upravljanja i dalje određuju političku dinamiku zemlje.

Istine radi, važno je naglasiti da danas postoji ogroman broj građana koji ne podržavaju takav model. Njihov stav najčešće se manifestira neizlaskom na izbore, svojevrsnim tihim protestom protiv sistema u kojem se politička lojalnost često temelji na etničkoj pripadnosti, a ne na programima, odgovornosti i rezultatima.

Nažalost, ti građani odlučili su se na političku apstinenciju umjesto na borbu za državu i društvo čiji će propisi svima dati jednako pravo da biraju i budu birani, odnosno državu u kojoj se vladavina prava podrazumijeva, a ne etnificira za dnevnopolitičke potrebe.

Politički projekat Trojka dodatno je zbunio građane, jer u ovom političkom bloku kolo vodi SDP, stranka koja već odavno ne djeluje u skladu sa svojim statutom! Na kraju i SNSD došao je na vlast na krilima priče o socijaldemokratiji, ohrabren Amerikom, a danas je promotor čiste SDS politike iz 90-ih godina.

Sve to dovodi do situacije da apstinenti nisu nužno politički nezainteresirani. Naprotiv, među njima je značajan broj onih koji žele građansko uređenje Bosne i Hercegovine, državu jednakih prava za sve, bez privilegija i diskriminacija po etničkoj osnovi, ali više se ne zna kome bi poklonjena vjera donijela rezultate.

Njihov problem nije nedostatak političke svijesti, već servirani narativ da je alternativna ponuda etno-nacionalizmu opasna i nerazumna, a što je opet voda na mlin onima koji rade na razgradnji države.

Da budemo jasni, artikulacija jasne, dosljedne i hrabre građanske opcije, uz podršku kandidatima poput Slavena Kovačevića, mogla bi predstavljati politički iskorak.

Izbor Željka Komšića kao paradigme takve politike nije donio probleme, kako često vole da ističu iz HDZ-a o čemu priča i Dragan Čović, a što su bile prihvatile i nazovi probosanske stranke NIP, SDP i Naša stranka ističući da 'nije fer' da se drugima biraju njihovi predstavnici.

A, ono što jedino 'nije fer', jeste da nas vode ljudi koji ne vide da bi bez Komšića put ka konačnom preustrojstvu BiH bio laganiji i prohodniji.

Zato ključno pitanje narednih izbora u oktobru neće biti samo ko ima najjaču stranačku infrastrukturu, već ko može probuditi povjerenje da je građanska država pitanje opstanka, a ne samo političkog uređenja.

Izlaz iz krize Bosne i Hercegovine ne leži samo u promjeni vlasti, već u promjeni političke paradigme. Ako se osnaži građanski blok uz uvjerljivu viziju funkcionalne, pravne i socijalno odgovorne države, tada bi naredni izbori bili više od rutinske smjenjivosti vlasti, a mogli bi biti početak redefiniranja političke budućnosti zemlje, što je i više nego nužno, o čemu svjedoče presude iz Strazbura.

Sve drugo vodi Bosnu i Hercegovinu u onom smjeru iz narativa i politika koje režiraju Dodik i Čović.