Prijedlog zakona o državnoj imovini Bosne i Hercegovine - test za državotvorne političke snage

Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

Na narednoj sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, koja se održava u trenutku ozbiljne političke krize, na dnevnom redu naći će se i Prijedlog zakona o državnoj imovini Bosne i Hercegovine. Time pitanje državne imovine, nakon godina političkih blokada i privremenih mjera, prvi put dolazi pred poslanike kao cjelovit i pravno zaokružen zakonski akt. Glasanje o ovom zakonu neće biti puko izjašnjavanje o jednom propisu, nego otvoreni odgovor na pitanje postoji li u Parlamentu BiH stvarna spremnost da se zaštiti ustavni poredak države.

Zakon koji razdvaja pravo od politike

Prijedlog zakona o državnoj imovini Bosne i Hercegovine, koji su u parlamentarnu proceduru uputili poslanici Jasmin Emrić, Šemsudin Mehmedović, Aida Baručija i Elvisa Hodžić je suštinski državni zakon koji zadire u samo jezgro ustavnog poretka i razotkriva stvarni odnos političkih aktera prema državi kao pravnom i suverenom subjektu. Ovaj tekst po prvi put sistematski, bez političkih kalkulacija uređuje pitanje pripadnosti, evidentiranja, upravljanja i raspolaganja državnom imovinom. Time se višedecenijsko pitanje, koje je svjesno održavano u pravnom vakuumu, konačno vraća u okvir Ustava, odluka Ustavnog suda BiH i evropskih pravnih standarda.

Pojam i obuhvat državne imovine

Zakon polazi od temeljne ustavno-pravne činjenice koja se u političkom diskursu uporno osporava: Bosna i Hercegovina je titular državne imovine. To ne proizlazi iz političke volje, već iz kontinuiteta državnosti Bosne i Hercegovine, iz jasno uspostavljene prakse Ustavnog suda BiH i iz općeprihvaćenih evropskih standarda prema kojima suverenitet i javna dobra ne mogu biti predmet unutrašnje teritorijalne fragmentacije. Državna imovina, u tom smislu, obuhvata nekretnine koje su služile ili služe za vršenje javnih funkcija države, imovinu bivše SR Bosne i Hercegovine, kao i ona dobra koja su po svojoj prirodi vezana za suverenitet, poput granica, voda, šuma i drugih javnih dobara. U toj konstrukciji entiteti i niži nivoi vlasti ne pojavljuju se kao vlasnici, nego isključivo kao mogući korisnici, i to samo ako je takvo korištenje dopušteno zakonom.

Posebna vrijednost ovog prijedloga zakona leži u tome što normativno zatvara prostor za sve one pravne i političke manipulacije koje su godinama služile kao sredstvo faktičke secesije. Zakon izričito propisuje da je Bosna i Hercegovina jedini nosilac prava vlasništva nad državnom imovinom, zabranjuje njeno otuđenje bez zakonskog osnova i onemogućava retroaktivnu „legalizaciju“ entitetskog ili privatnog prisvajanja. Time se jasno stavlja do znanja da jednostrani entitetski zakoni o šumama, zemljištu ili vodama nemaju pravni kapacitet da proizvode vlasničke posljedice. Ovo nije politička poruka, nego pravna činjenica.

Upravljanje bez razgradnje države

Prijedlog zakona uvodi jasnu i principijelnu razliku između vlasništva i upravljanja. Vlasnik je država Bosna i Hercegovina, dok se upravljanje i korištenje mogu povjeriti institucijama, entitetima ili Brčko distriktu, ali isključivo na osnovu zakona ili odluke nadležnih državnih organa. Time se ostvaruje kompromisno rješenje: funkcionalna decentralizacija bez gubitka suvereniteta, što direktno pobija tezu da jačanje države znači slabljenje nižih nivoa vlasti. Uspostavom centralnog registra državne imovine, koji vodi nadležna institucija na državnom nivou i koji je javan i obavezujući za sve nivoe vlasti, po prvi put se uspostavlja temelj pravne sigurnosti, transparentnosti i odgovornog upravljanja javnim dobrima.

Posebno je važno naglasiti da se ovaj zakon izričito oslanja na odluke Ustavnog suda BiH, uključujući zabranu raspolaganja državnom imovinom, te ih konačno prevodi iz sudske prakse u pozitivno pravo. Time se ukida prostor za pravni vakuum u kojem su političke manipulacije godinama zamjenjivale zakon, a privremene mjere i intervencije OHR-a postajale trajno stanje.

Ovaj zakon je i svojevrsni test sposobnosti institucija BiH da zaštite ustavni poredak, ključni preduslov za evropski put, kraj privremenih zabrana i intervencija OHR-a.

Najizglednija i već najavljena blokada dolazi iz kluba poslanika iz Rs, SNSD-a i političkih saveznika. Razlozi su činjenica da zakon direktno negira narativ da je 'državna imovina entitetska', zakon ruši dugoročnu strategiju pužuće secesije kroz vlasništvo i zatvara prostor za entitetske zakone o šumama, zemljištu, vodama.

Potencijalni otpor može biti i od strane HDZ BiH. Razlozi mogu biti strah da se jačanjem države slabi entitetsko/kantonalno upravljanje i eventualni pokušaj da se pitanje državne imovine veže za Izborni zakon ili za izgradnju Južne plinske interkonekcije.

Poređenje s ranijim neuspjelim verzijama zakona

Raniji prijedlozi, razmatrani u razdoblju 2004–2012. nisu dovoljno jasno definisali titulara imovine, predstavljali su pokušaj kompromisa koji su ostavljali prostor za entitetsko prisvajanje i izbjegavali su direktno oslanjanje na odluke Ustavnog suda BiH. Ishod je bio političko razvlačenje, povlačenje prijedloga, intervencije OHR-a i privremene zabrane raspolaganja. Entiteti donose vlastite zakone (koje Ustavni sud BiH obara). Problem se ciljano drži otvorenim, a državna imovina postaje sredstvo političkog ucjenjivanja.

Raniji prijedlozi su pokušavali balansirati, dok ovaj zakon postavlja granice i zato je politički neprihvatljiv onima koji državu doživljavaju kao privremenu konstrukciju. U tekstu se ne traži kompromis s politikom i ne ostavlja se 'siva zona' za entitetske interpretacije. Ovo je prijedlog zakona koji može pasti samo politički, ali ne i pravno. Ako ne bude usvojen, odgovornost je jasna: ne radi se o 'kompleksnosti pitanja', nego o svjesnom odbijanju da se prizna država BiH kao pravni subjekt.