AGENDA 2030 KAO TEMELJ Korupcija kao praksa: Kako je zelena tranzicija u BiH pretvorena u pljačku

(Patria) - Agenda 2030 Ujedinjenih nacija zamišljena je kao globalni okvir za izgradnju pravednijih, održivijih i demokratskih društava. Njena suština nije samo u „zelenoj energiji“, već u vladavini prava, zaštiti javnih dobara, smanjenju nejednakosti i odgovornosti vlasti prema građanima. U Bosni i Hercegovini, međutim, ta agenda je svedena na frazu – dok se iza nje odvija sistemska korupcija i kriminal nad prirodnim resursima, poručuju iz Pokreta za građansku Bosnu i Hercegovinu.

"Problem BiH nije Agenda 2030. Problem je to što ona nikada nije stvarno usvojena i u
praksi sprovedena. Umjesto toga, političke i ekonomske elite su preuzele njen jezik, ali
ne i njene vrijednosti. Tako je „zelena tranzicija“ postala novo tržište za privatne interese,
a ne razvojna politika u službi društva.

Primjeri su brojni. Vjetropark Ivan Sedlo često se navodi kao simbol obnovljivih izvora
energije, ali u stvarnosti predstavlja školski primjer institucionalnog poraza države. Uništene su hiljade dunuma šume, državna imovina je ustupljena privatnim investitorima, a proizvedena električna energija završava na tržištu po višim cijenama –
koje na kraju plaćaju građani. Država je izgubila resurse, okoliš je devastiran, a javni
interes izbrisan.

Sličan obrazac prisutan je i u solarnoj ekspanziji, naročito u Hercegovini. Solarni paneli
oko Stoca predstavljaju se kao dio „evropskog puta“, iako je riječ o privatnim projektima
pojedinaca, bez stvarne koristi za lokalnu zajednicu. EU u tim projektima nema gotovo
nikakvu ulogu – osim što se njeno ime koristi kao alibi. Struja se izvozi, profit ostaje
privatnicima, a okoliš i prostor ostaju trajno narušeni. Među najvećim investitorima
nalaze se i osobe s kriminalnim presudama u susjednim državama. To nije tranzicija – to
je transfer javnog dobra u privatne ruke.

Istovremeno, Bosna i Hercegovina godišnje uvozi vodu u vrijednosti od oko 150 miliona
KM, iako raspolaže jednim od najkvalitetnijih vodnih potencijala u Evropi. Građani BiH
kupuju uvoznu vodu, dok se domaći izvori prepuštaju koncesijama, zapuštanju ili tihoj
privatizaciji. Takva politika nema veze s održivim razvojem – ona je izraz potpunog
odsustva državne strategije.

Agenda 2030 podrazumijeva transparentne institucije, snažne inspekcije, učešće građana i odgovornost vlasti. U BiH se dešava suprotno: dozvole se izdaju netransparentno, procjene uticaja na okoliš se formalno ispunjavaju, a građani se uključuju tek kada je šteta već učinjena. „Zelene politike“ služe kao politički dekor, dok se stvarne odluke donose iza zatvorenih vrata.

Posebno je opasno to što se ovakva praksa legitimira nacionalističkom retorikom.
Desničarske i etnonacionalne strukture vlasti, po pravilu, nisu i ne mogu biti nosioci
vladavine prava. Njima je potreban netransparentan sistem u kojem se resursi mogu
dijeliti po političkoj i interesnoj liniji. To nije specifičnost BiH – slični procesi vidljivi su i u
drugim evropskim državama gdje desnica dolazi na vlast, uz ozbiljno urušavanje okolišnih i socijalnih politika.

Ako se Agenda 2030 želi primijeniti iskreno, ona mora postati prijetnja korupciji, a ne njen pokrov. Mora značiti jačanje države, a ne njeno povlačenje pred privatnim interesima. Mora služiti građanima, a ne investitorima bliskim vlasti.

Bosni i Hercegovini danas je potrebna implementacija Agende 30 za što je krucijalno
razviti jedinstveni nacionalni zakon koji bi obuhvatao sve relevantne aspekte održivog
razvoja", navode iz ovog Pokreta.