Dok se svijet sprema za rat, mi ne znamo ni kakva nam je sigurnosna situacija: Vojska loša, OSA mrtva, politiku nije briga!

Piše: Rasim Belko

Rat je na horizontu!

Koliko god u Bosni i Hercegovini s nelagodom reagirali na svaku rečenicu u kojoj se spominje ta zlokobna riječ – rat – činjenice su neumoljive. Najave novog, velikog sukoba sve češće dolaze s najodgovornijih i najozbiljnijih adresa svjetske sigurnosti. To više nisu medijske špekulacije, nego hladna upozorenja.

U posljednje dvije godine svjedočimo gotovo rutinskim pozivima vlasti država Evropske unije građanima da se pripreme da osiguraju zalihe, da znaju procedure, da razmišljaju unaprijed. Nisu to činili anonimni birokrati, nego najviši evropski zvaničnici.

Ipak, najteža i najjasnija poruka stigla je od generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea. Simbolično, iz Berlina je poručio da Evropa mora biti spremna na ratno stanje, da mora preći na „ratni način razmišljanja“, ubrzati donošenje odluka i hitno graditi odbrambene kapacitete.

U Bosni i Hercegovini gotovo muk.

Zemlja zaglavljena u političkoj kaljuži, u beskonačnom presipanju iz šupljeg u prazno, jedva da je i registrirala ova upozorenja. A paradoks je brutalan BiH je sigurnosno najizloženija država Starog kontinenta, a istovremeno i odbrambeno najnespremnija.

Dok mi šutimo, region se priprema.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otvoreno poručuje da se njegova država naoružava kako bi građani bili sigurni i upozorava da „ljudi ne razumiju koliko smo blizu sukoba“. Govori o stotinama hiljada mjesta u skloništima i planovima za njihovo višestruko proširenje.

Hrvatska, kao članica NATO-a, ubrzano jača vojne kapacitete, uz dodatni sigurnosni kišobran Alijanse.

A Bosna i Hercegovina?


Sa vojno i materijalno osiromašenim Oružanim snagama, građani bi u slučaju bilo kakvog sukoba, manjeg ili većeg, ponovo bili prepušteni sami sebi, improvizaciji i samoorganizovanju, kao devedesetih.

Politička odgovornost je očigledna. Prije svega politike koje nikada nisu odustale od ideje dvostruke agresije na BiH, ali i sve druge kojima je draže rasturati budžete i palamuditi nego graditi sigurnosni sistem države.

No politika nije jedini problem.

Sigurnosni sektor ponaša se kao da živi u izolovanom balonu. Porazna je izjava predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića, koji je krajem augusta u intervjuu za Patriju priznao da nikada nije dobio cjelovitu sigurnosnu procjenu od institucija koje su zakonski obavezne da je urade.

Taj skandal prošao je gotovo neprimijećeno, iako je jasan dokaz dubokog nerada i nesposobnosti sigurnosnog aparata.

Posebna odgovornost leži na Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, koja već godinama djeluje kao da ne postoji. Dok hrvatska SOA redovno objavljuje izvještaje u kojima analizira i stanje u BiH, domaće institucije i građani žive u potpunom mraku. OSA i njen direktor Almir Džuvo ne osjećaju potrebu ni zakonsku obavezu da informišu javnost o sigurnosnim prijetnjama.

Situaciju dodatno pogoršava činjenica da BiH nema ministra sigurnosti. Vršilac dužnosti omogućava čak i ilegalne prelaske granice visokim zvaničnicima susjednih država. Oružane snage su najslabije u regionu, slabo opremljene, a o ponovnom uvođenju vojnog roka niko se ni ne usuđuje govoriti za razliku od Hrvatske i Srbije, koje su taj korak već povukle.

Sumirano Bosna i Hercegovina je već u ratu, ratu protiv vlastite nesposobnosti, neodgovornosti i institucionalne paralize. Za stvarni oružani sukob, bilo kojeg intenziteta, potpuno je nespremna. A historija nas uči da nas nijedan veliki rat u Evropi, pa i van nje, nikada nije zaobišao.

Vrijeme neumoljivo radi u korist onih koji rat vide kao sredstvo geopolitike. Teško je povjerovati da prvi čovjek NATO-a upozorava tek reda radi.

Zato je krajnje vrijeme za buđenje. Na svim nivoima, od mjesne zajednice do države. Jer ako je nedopustivo da smo vojno i sigurnosno nezaštićeni, jednako je nedopustivo da su skloništa zapuštena, putevi strateški zanemareni, a planovi za krizne situacije nepostoje.

Neko mora imati hrabrosti da postavi pitanja odgovornosti. Ako EU i NATO otvoreno govore o ratu, ako se svjetske sile pripremaju za sukobe širih razmjera, zašto se mi pravimo slijepi?

To nečinjenje nosi i krivičnu odgovornost. I krajnje je vrijeme da se o njoj govori, dok još imamo luksuz da to činimo u miru.