Dehumanizacija kao politika: Zašto Dodikov govor mržnje više nije samo retorika

Piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

Govor mržnje kao politička tehnologija moći

Učestali i sve brutalniji govor mržnje Milorada Dodika prema Bosni i Hercegovini, Bošnjacima i muslimanima općenito, nije incident, niti prolazni bijes bivšeg političara bez kočnica. To je uvezani politički projekat, dio jednog šireg obrasca koji postoji mnogo duže od same Dodikove ere. On jeste, naravno, proizvod ličnog primitivizma i nedostatka elementarnog kućnog odgoja, ali bi bilo naivno svoditi ga samo na to.

Dodikova retorika savršeno se uklapa u hegemonijski diskurs koji decenijama dolazi iz političkog Beograda, diskurs u kojem je 'musliman' po definiciji problem, a 'Bosna' nepoželjna historijska anomalija. Gledano u tom kontekstu Dodik ima podanički mentalitet. Ovakav diskurs nije počeo sa savremenom verzijom 'srpskog sveta'.

Njegova dogradnja traje od kasnih osamdesetih, kada je sistemska demonizacija i dehumanizacija muslimana postavljena kao predratni narativ koji je kasnije poslužio kao ideološka podloga i opravdanje za ratne zločine i, na kraju, za genocid. Danas se ista matrica ponavlja, samo bez frontova i rovova. Front je predizborni skup, press konferencija, televizijski studio, a municija je uvreda.

Dehumanizacija kao faza genocida

Sve češća upotreba izraza poput 'konvertiti', 'podanički narod', 'amebe', 'muslimansko-bošnjačka laž', 'muslimanska jazbina', 'Turci', 'meni su sudili muslimani', politički islam', 'islamizacija Istočnog Sarajeva', 'smrdljivo Sarajevo' ili ideja da bi Bošnjaci 'trebali vratiti vjeri predaka pa će Bosna biti većinski srpska' nije samo retorička drskost. To je klasična četvrta faza genocida - dehumanizacija, definisana u literaturi kao proces u kojem se jedna grupa sistemski prikazuje kao manje vrijedna, strana, nepodobna ili opasna.

Još tokom rata javne figure iz Srbije koristile su jezik koji je lišavao Bošnjake ljudskog integriteta. U studijama o genocidu se govori o dehumanizaciji kao četvrtoj fazi genocida kada se žrtve prikazuju kao 'neprijatelji', 'stranci', 'manje vrijedni' i kad javnost počne prihvatati te slike, granica za nasilje postaje niža.

Ključni cilj ove faze je uvjeriti publiku tj. biračko tijelo u entitetu Rs da bosanski muslimani navodno ne pripadaju Bosni. Da su 'orijentalni element', riječima Dodika i njemu sličnih, 'tuđi', 'uvučeni izvana', da je Bosna i Hercegovina nešto što postoji samo kao historijska greška. U takvoj logici, naravno, svaka politička ili državna prava Bošnjaka postaju 'problem', a negiranje države Bosne i Hercegovine 'racionalan odgovor'. Dehumanizacija bilo koje društvene grupe je uvod u nešto opasnije. Historija nas uči da se ona nikada ne završava riječima.

Predizborni kontekst: Mržnja kao mehanizam mobilizacije

Najnoviji val Dodikove retorike nije slučajan. Bosna i Hercegovina ulazi u predizbornu godinu, a u Rs se priprema izbor novog predsjednika. Govor mržnje je, u ovom trenutku, tehnika predizborne mobilizacije. Kada nema ekonomskih uspjeha, kada javni dug raste, kada mladi odlaze, a institucije stagniraju, preostaje pouzdani instrument: izmisliti neprijatelja.

U Dodikovom političkom imaginariju taj neprijatelj je već dugo jasno označen. 'Musliman' je u njegovom vokabularu ne samo vjerska odrednica, nego politička meta, sinonim za opasnost i 'prijetnju Republici srpskoj'. Time se homogenizira vlastito biračko tijelo, kreira psihoza ugroženosti i dobija najjeftinija politička energija, ona koja dolazi iz straha.

Centralna izborna komisija (CIK) BiH izrekla je novčanu kaznu zbog govora mržnje. Ta kazna, koliko god bila zakonski opravdana, ima ograničen efekat. Svi članovi CIK-a nisu glasali "za", što pokazuje da ni u ovoj instituciji nisu izolovani od političkog pritiska.

Ne postoji novčani iznos koji može biti ekvivalent šteti koju proizvodi govor mržnje. Kazna ne može poslužiti kao brana političkom projektu čiji je cilj dugoročno, sistemski i agresivno uništavanje društvenog povjerenja u multietničku Bosnu i Hercegovinu.

Šta slijedi ako se šutnja nastavi

Dodikova retorika nije 'ispad pojedinca', nego kontinuitet strateškog govora koji se već decenijama koristi da opravda nasilje, segregaciju, diskriminaciju i političko odvajanje. Ako se ta retorika normalizira, Bosna i Hercegovina će se uvući u opasan prostor gdje će mržnja postati samo još jedan 'legitimni politički stav'. A to je put koji je ova zemlja jednom već prešla, pri čemu je cijena bila neizreciva.

Zato je nužno biti oprezan, govor mržnje nije politika, nego najava politike čije posljedice već znamo iz vlastite historije. I zato svaki Dodikov termin tipa 'konvertit', 'muslimanski podanik' ili 'smrdljivi sarajevski hodnik' ne treba posmatrati kao incident, nego kao dio precizno planirane strategije, da se bosanske muslimane predstavi kao uljeze u vlastitoj državi. A ako se to normalizira, onda više ništa ne može ostati normalno.