Sarajevo, je li te stid zbog Prijedora?

Piše: Rasim Belko

Jučer su u Kamičanima spušteni tabuti sa sedam identifikovanih tijela. Sedam imena. Sedam ljudi. Sedam života, presječenih nasilno, mučki, bezdušno. I sedam porodica koje su konačno dobile mjesto na kojem mogu pustiti suzu. A Sarajevo? Sarajevo je jučer – šutjelo. Nedjelja. Neradna. Mirna. Opuštena. Kafa, šetnja, sunce. Grad koji se voli nazivati srcem Bosne, jučer je bio bez pulsa.

U Prijedoru i dolini Sane – šapat mrtvih kroz ezan, tišina među mezarima, jecaji majki. A u glavnom gradu – ništa. Ni dan žalosti, ni zastave na pola koplja, ni simbolične geste solidarnosti. Nema ni zvuka ni slike. Nema ni pitanja, ni odgovora. Nema Sarajeva.

I ne, ovo nije prvi put. Ovo je šablon. Sarajevski zaborav koji počinje čim se kamere ugase u Potočarima. Kao da postoji kalendar pijeteta u kojem se samo 11. juli računa kao dan vrijednog pamćenja. A šta je sa 20. julom? Sa svakim danom kada neko u ovoj zemlji spušta tabut u zemlju tri decenije nakon zločina?

U Unsko-sanskom kantonu jučer je bio dan žalosti. USK, koji godinama dočekuje, tješi, pamti. A Sarajevo? Grad ambasada, kancelarija, nevladinih organizacija i samoproklamovanih "čuvara sjećanja"? U mukloj tišini. Kao da ih se Kamičani ne tiču. Kao da Prijedor nije dio iste rane koja krvari od 1992. do danas.

Da se razumijemo – nije ovo samo institucionalni problem. Ovo je moralna provalija. Jer kad glavni grad šuti, kad mediji šute, kad kulturne institucije nemaju ni simboličnu gestu solidarnosti – to nije zaborav, to je poruka. Poruka porodicama da njihove mrtve Sarajevo ne vidi. Poruka da su neke žrtve važnije, a neke – prešutne.

Da li je Sarajevo umorno od pijeteta? Da li je potrošilo svoje suze na Potočare i odlučilo da do septembra "uzme pauzu"? Ili je istina jednostavnija i bolnija – Sarajevo ignoriše žrtve koje su daleko od njegovih granica i pojačanog medijskog narativa, one koje ne spadaju u narativ "njegove" patnje?

Ne traži niko parade. I ne, nije ovo kritika na sve što je vezano za 11. juli, ovo je vapaj jer u BiH taj 11. juli se replicira svakog mjeseca, samo u drugom gradu, općini. . Ali dan žalosti? Zastave na pola koplja? Minuta šutnje? Neka izložba? Neki panel, makar studentski? Bilo šta? Makar riječ? Makar jedan hashtag?

Ništa. Sarajevo jučer nije imalo šta reći. A trebalo je. Jer kad se sedam žrtava genocida spušta u zemlju – zemlja bi morala stati. I srce države bi moralo zakucati dublje, sporije, bolnije.

Kako da onda žrtve iz doline Sane i okoline Prijedora očekuju borbu za pravdu. A reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović jučer u Kamičanima reče: "Postanimo svjesni težine počinjenog zločina u Prijedoru. Pokažimo saosjećanje za bol koji u sebi nose roditelji, djeca i supružnici. Kao ljudi, olakšajmo im njihovu bol i patnju. Pokažimo našu ustrajnost u traganju za istinom. Mi imamo pravo na nju i da s njom upoznamo cijeli svijet. Ne smijemo prestati zahtijevati pravdu za zločince, jer u njihovoj kazni je, kako kaže Kurʼan, život za preživjele i nada da se sličan zločin neće ponoviti".

Samo što Sarajevo ne čuje nikog kada poruka ne dolazi s Baščaršije ili Marijindvora.

To Sarajevo jučer nije imalo srce.

I zato se pitam: Sarajevo, je li te stid zbog Prijedora?