Čovjekovo biće je u stalnoj razapetosti između dvije težnje - životinjske i duhovne

Piše: Psiholog Isa Pašalić

Čovjekovo biće je u stalnoj razapetosti između dvije težnje: životinjske i duhovne.

Otkad je svijeta, ljudi u svojoj nutrini žive dvojaku prirodu. Svaki čovjek, svakog dana, vodi tajnu borbu balansiranja između ove dvije sile.

Instinkt je životinjski i biološki segment ljudskog bića. On u svojoj suštini nije loš i u mnogo čemu nam koristi. On je pokretač procesa koji nam omogućavaju da se održimo u životu, da se hranimo, uživamo povoljnu socijalnu poziciju i omogućimo svome tijelu da što bezbolnije i povoljnije odsluži svoje materijalno bivstvovanje.

S druge strane, duhovna komponenta čovjeka, takođe ima svoje porive koji se u mnogome slažu sa instinktivnim, ali u mnogo čemu i kose sa onime što instinkti od nas traže. Ovaj segment duhovnosti drugim riječima možemo nazvati i čovječnošću. A glavna odlika čovječnosti jesu principi. Principi predstavljaju jasno postavljena pravila preko kojih nastojanje instinktivnih potreba ne može da pređe. Principi ne postoje sami od sebe i njihova priroda nije subjektivna. Oni proizilaze iz objektivnog moralnog osjećaja koji je uronjen u svako ljudsko biće.

Ovo znači da, ukoliko naša instinktivna potreba prelazi granicu koja je zacrtana principom, naša čovječnost i integritet se ogleda u našoj sposobnosti da uprkos insistiranju instinkta ostanemo dosljedni principima i odupremo se ovoj potrebi. Ovim činom zadovoljavamo duhovnu komponentu našeg bića i postajemo više čovjekom, a manje životinjom. Ovo je razlog zašto se integritet i dosljednost toliko poštuju kod ljudi. To je urođena ljudska reakcija koja se javlja kada primijete da je neko dosljedan moralnom i duhovnom osjećaju kojeg svi nosimo u sebi.

Važno je napomenuti da između duhovnosti i instinkta postoji stalna i neprekidna dinamika. Stoga, ukoliko želimo održati principijelnost i integritet. Moramo naučiti u sebi njegovati duhovnost i moral. Ovo ne znači da ga mi kreiramo iz ničega, naprotiv, on postoji u svima nama i bitno je da održavamo njegov žar kako bi u budućnosti mogao svjetlije da gori. A nalazimo ga u onom tihom stidu, koji kada uradimo nešto što nije u skladu s principom, počinje da nam rumeni obraze i osjećamo sramotu čak i kada niko ne zna za našu nedosljednost.

U ovoj situaciji mnogo ljudi odluči da potisne ovaj osjećaj stida. Koristeći se energijom instinkta smišlja izgovore zašto je nešto uradio. Izgovor iza sebe skoro uvijek krije zadovoljenje neke materijalne, životinjske potrebe. Međutim, duhovnost ne mari za izgovore ovog oblika - nešto što je neprincipijelno ostaje takvo, bez obzira na količinu smišljenih izgovora.

U ovome se ogleda moć duhovnosti i morala, ali i tegoba koja dolazi sa trudom da se ovaj moralni plamen rasplamsa.

U kreiranju budućnosti za druge ljude, ključno je znati uskladiti ova dva poriva i ne dozvoliti životinjskom da uzme kormilo. Jer čovjek koji zanemari svoju čovječnost, gubi pravo da bude istinski zaštitnik ljudskog dostojanstva.