Poricanje genocida: Šta još ne vide zapadne političke elite

• Poricanje genocida funkcioniše kao instrument i strategija u rukama predsjednika dvije susjedne zemlje, Srbije i Hrvatske, kao sredstvo hegemonije i ekspanzionističke politike prema Bosni i Hercegovini.

• Američki ambasador za ljudska prava David Scheffer: "Predsjednici dvije države, Vučić i Milanović, siju neistinu o genocidu u Srebrenici..."

Piše: Fuad Đidić

U intervjuu za CNN, David Scheffer, bivši američki ambasador za ljudska prava, u razgovoru sa Christiane Amanpour u petak je govorio o političkim motivima poricanja genocida u Bosni i Hercegovini.

Na pitanje proslavljene reporterke o Vučićevim razlozima poricanja, Scheffer je podsjetio i na predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, koji također s istim žarom, i pored planine pravnih dokaza, kaže ambasador, pobija genocid u Srebrenici.

Ambasador Scheffer, kao izvanredan poznavalac genocida u Srebrenici, kaže da ova "dva najveća lidera na Balkanu siju neistinu o genocidu". Upravo oni koji poriču genocid, ili su velike neznalice, ili to poricanje koriste da bi ostvarili uticaj i stekli glasove među vlastitim biračima, izjavio je ambasador Scheffer.

Međutim, ambasador Scheffer podsjeća kako kod pomenutih lidera nije samo u pitanju negiranje genocida i politička manipulacija genocidom. Za njega je najspornije - pobijanje pravne kvalifikacije genocida, pobijanje Rezolucije UN-a usvojene u maju protekle godine, ali i Zakona o zabrani negiranja genocida.

Postupci koji slijede iz poricanja genocida su "alarmantni" jer ruše osnove internacionalnog pravnog, ali i domaćeg poretka, što je, prema ocjeni ambasadora - "prijetnja stabilnosti zemlje".

Istog dana, dok smo slušali ovaj intervju CNN-a, na portalima su se pojavili grafiti, i na engleskom, i na latiničnom tekstu "Jedini genocid na Balkanu bio je protiv Srba", koji su 11. jula osvanuli u Knez Mihailovoj, u strogom centru Beograda.


Slogan u strogom centru Beograda

Ovo je bila jasna poruka svijetu koja je opravdala sve što je američki ambasador izjavio kod Christiane Amanpour o postojanju politički motiviranog poricanja genocida, kako od strane predsjednika Srbije, tako i od predsjednika Hrvatske.

Međutim, ambasador Scheffer ovom prilikom je rekao - samo pola istine, a drugu polovinu je samo nagovijestio ili propustio reći. Ovaj slogan iz Beograda, koji su "Žene u crnom" na više mjesta u Beogradu prebrisale, podsjetio je, ili čak najavio pravu i potpunu istinu o pobijanju genocida.

Šta nam zapravo otkriva analiza pomenutog "beogradskog grafita", i šta je to druga polovina "prešućene" istine o pravim motivima poricanja genocida?

Poricanje genocida nije samo moralna devijacija šovinističke političke pameti u zemljama koje vode pomenuta dva lidera, niti je to samo "borba za glasove" u populističkom biračkom tijelu, kako je to rekao ambasador Scheffer.

Također, u tom poricanju ne nalazi se sva suština onoga šta stvarno na jednoj strani razmišlja Srpska pravoslavna crkva (SPC), a na drugoj strani dio katoličkog klera kod Hrvata, kao i njihove nacionalne akademske elite, bilo unutar laboratorija SANU-a ili HAZU-a.

To je mnogo, mnogo više.

Iza ove dobro proračunate strategije iskrivljavanja narativa krije se međutim kapitalni ulog.
To je zapravo promocija ekspanzionističke politike prema BiH, ili drugačije kazano, ojačavanje politike hegemonijskih pretenzija prema BiH.

Ova politika hegemonije ili teritorijalnog prisvajanja za interese bilo "velike Srbije" ili interese "velike Hrvatske" vrhuni u dobro poznatoj, žestokoj odbrani "etničkog" kao isključivog principa ustavnog ustrojstva zemlje. Zbog toga ove političke elite sa "saradnicima u BiH" smatraju svojom najvećom pobjedom poništavanje presude "Kovačević" koja je otvarala nadu, ne samo za novu i drugačiju viziju zemlje, već i za dosljednu primjenu Zakona u poricanju genocida.

Priznavanje istine o genocidu u Bosni, posve sigurno, politički bi uzdrmalo Srbiju ili Hrvatsku - srušilo tamošnje mitove o "čistoj rasi", "nacionalnoj čednosti" i "nacionalnoj nevinosti", kao i porazilo lažni narativ kako je genocid ili udruženi zločinački poduhvat "veliki zločin", navodno, samo bio odgovor na vojne aktivnosti "bosanskih muslimana".

Nesporno je međutim, jedno: "poricanje genocida" funkcioniše kao instrument hegemonije "srpskog sveta" ili kao instrument "velike Hrvatske".

I pored razlika primarnog političkog ishodišta iz kojeg dolaze Vučić i Milanović, među njima nalazimo, paradoksalno, veliki stepen saglasnosti i odanosti fašističkim ideologijama Miloševića ili Tuđmana.

Vučić je izjavama o "stotinu muslimana za jednog Srbina" u potpunosti ovjerio ideološku odanost Miloševićevom fašizmu, dok je Milanović izjavama o "sapunu i parfemu" sugerisao potrebu "čišćenja muslimana", i kroz ovaj figurativni slogan, u potpunosti ovjerio vlastitu dosljednost Tuđmanovoj ideologiji "ekstremnog rasizma prema muslimanima u Bosni" (ambasador Peter Galbraith, "Diplomatski dnevnik", august 1995.).

Ma koliko da se oni kasnije branili od smisla ovih "teških izjava" i izbjegavali vlastitu političku odgovornost pred europskom javnosti, oba lidera dosljednost u poricanju genocida dokazuju negiranjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici iz maja 2024. godine, čime šalju poruku kako se - nipošto ne odriču kontinuiteta u idelogiji "čišćenja muslimana" Bosne.


Scheffer kod Christiane Amanpour

Ambasador Scheffer, ali i cijela zapadna politička misao, propustila je, međutim, detektovati da se iza poricanja genocida u Bosni kriju zapravo opasni politički ciljevi srpsko-hrvatskog ekspanzionizma i opsesija za golom podjelom Bosne i Hercegovine. Otuda ova dosljedna privrženost poricanju genocida jer to iznad svega za lidere Srbije i Hrvatske znači očuvanje vlastitih kolonijalnih ambicija u BiH.

Priznanje genocida izazvalo bi snažan potres posebno u Srbiji jer bi tražilo "nacionalnu katarzu" i također obavezu "denacifikacije" politike i "denacifikacije" javnog mnijenja i promjene u sistemu obrazovanja.

Priznanje genocida, također, donosi promjenu strategije o "velikoj Srbiji" i promjenu strategije "srpskog sveta". Samo razmišljanje da se odustane od poricanja genocida danas je u Srbiji ili u Republici srpskoj - kao "usijano željezo", kojem niko ne smije da se približi čak ni milimetar.

I sam Dodik je u tom smislu u više navrata izjavio: "Priznajemo Srebrenicu kao 'veliki zločin' ali nikako kao 'genocid'". Sa priznanjem genocida otpočelo bi sagorijevanje mita vlastite "rasne čistote" a time i politike rasne nadmoći po kojoj su Bošnjaci "sekundarni građani" za koje može biti namijenjen jedino "aparthejd".

Ambasador Scheffer, ali i cjelokupna zapadna politička elita, morali bi biti svjesni potpune istine i pravih razloga poricanja genocida. To je ekspanzionistička politika Srbije i Hrvatske koja je svoj drugi skriveni izraz našla u poricanju genocida.

U opasnim vremenima u kojima danas živimo "priznanje genocida" nije samo moralni ili ljudski čin, kao što nije samo puka metafora ili simbol za pomirenje i uzajamni oprost. Uz ovu 30. godišnjicu genocida u Srebrenici važno je istaknuti da priznanje genocida nije nikakav simbolični zahtjev, već temeljni uslov za cjelovitost, sigurnost i stabilnost Bosne i Hercegovine.

Zapad bi to morao razumjeti.