Buljubašić i Nikšić prave ulaznu strategiju: Struja će poskupiti, a s njom i sve ostalo

Piše: Nermin Alihodžić

Posljednjih dana svjedočimo izjavama čelnika Elektroprivrede BiH o mogućem poskupljenju električne energije. Tako imamo iznesenu konstataciju generalnog direktora ovog javnog preduzeća Sanela Buljubašića kako je njihova obaveza da osiguraju stabilno i uredno snabdijevanje kupaca, ali i da održavaju stabilnost energetskog sektora i da je preduslov za sve ovo finansijski stabilna Elektroprivreda BiH.

Dalje Buljubašić zaključuje da su nedovoljne količine uglja, loše hidrološke prilike i uvećana potrošnja dovele ovo javno preduzeće u situaciju da moraju sve više kupovati električnu energiju.

Sa prvim dijelom ove izjave mogao bih se složiti, jer zaista menadžment na čijem čelu se nalazi Buljubašić jeste odgovoran za stabilnost i urednost u snabdijevanju svojih kupaca i naravno da je Elektroprivreda BiH na čelu sa Vladom Federacije BiH zadužena za održavanje stabilnosti energetskog sektora. Drugo je pitanje koliko je zaista spreman Buljubašić da preuzme ovakvu vrstu odgovornosti, jer njegova konstatacija da su nedovoljna količina uglja i nedostatak padavina krivi zašto Elektroprivreda BiH kupuje električnu energiju pokazuje izostanak odgovornosti i svaljivanje krivnje na druge, u ovom slučaju rudare, građane i klimatske promjene, zašto smo u rekordno kratkom vremenu od prodavača postali kupci struje i zašto je u takvoj situaciji neminovno poskupljenje iste.

Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić također se oglasio po ovom pitanju. Naravno, pravdao je u korist Elektroprivrede BiH cjelokupnu situaciju i prema već ustaljenoj praksi u svojoj izjavi ponudio nestručno, iracionalno i krajnje omalovažavajuće objašnjenje građanima. Prvo nam je iznio svoju konstataciju u vidu zaključka da smo mi „interesantna zemlja, u kojoj bi svi da zaštite okoliš, da se ne grade hidrocentrale, da ne rade termoelektrane, a da struja bude jeftina“, i onda je umno poentirao i poručio „svima nama koji hoćemo klime, da se grijemo na struju, pa treba i da platimo kada hoćemo da potrošimo“. Filozofski nema šta.

Međutim, stabilnost energetskog sektora, cijena električne energije, energetska tranzicija, zaštita životne sredine, pitanje budućnosti termoelektrana tj. fosilne energije je sve drugo osim filozofija. To je pitanje pravilnog sistemskog pristupa, analize trenutnog stanja na domaćem i svjetskom tržištu i pravljenja kratkoročnih i dugoročnih projekcija i planova na bazi tako dobijenih parametara, a sve u cilju da se ostane u korak sa svjetskim trendovima, preuzetim obavezama i izazovima koji se uveliko trenutno dešavaju kada je u pitanju održivi razvoj, proizvodnja električne energije i zaštita životne sredine na globalnom nivou.

U trećoj deceniji XXI stoljeća ovo su pitanja svih pitanja i onaj ko to nije do sada shvatio i ozbiljno se uhvatio u
koštac sa rješavanjem ovih problema u velikoj je zabludi.

Ono na šta se jako malo obraća pažnja kada je u pitanju problematika proizvodnje električne energije u današnje vrijeme jeste i faktor vremena. Naime, svijet je ušao u proces energetske tranzicije na obnovljive izvore iz razloga sve većeg problema i negativnih posljedica koje uzrokuje fenomen klimatskih promjena. A kada su u pitanju klimatske promjene tu je glavni problem protok vremena i činjenica da ga imamo još jako malo ili gotovo nikako ako želimo da smanjimo emisije gasova koji uzrokuju efekat staklene bašte. Svako kašnjenje bilo koje države u preuzetim obaveza skupo se plaća na svjetskom tržištu električne energije i vodi ka energetskoj ovisnosti od drugog. Zato države donose energetske strategije i što je još važnije vode računa da iste budu i implemetirane u realnom vremenu.

Cilj je usaglašeno i jedinstveno djelovanje zemalja po ovom pitanju na globalnom nivou kao i pojedinačno postizanje zadatih zajedničkih ciljeva, a što za rezultat ima redefinisanje tržišnih pravila i postavljanje novih modela ekonomske realnosti. Pa tako imamo i ambiciozni paket inicijativa u području politike kojim se želi osigurati zelena tranzicija Evropske unije, pri čemu je krajnji cilj postići klimatsku neutralnost do 2050. godine svih njenih članica kao i država koje su izrazile želju da se priključe ovoj zajednici. I sve je determinisano smjernicama i rokovima, odnosno opet vremenom.

I onda primjera radi, kada pročitamo informaciju da je Elektroprivreda BiH raskinula prošle godine ugovor o izgradnji Bloka 7 Termoelektrane Tuzla koji je bila potpisala još prije deset godina, i da se kao uspjeh predstavlja to što su partneri iz Kine vratili uplaćena sredstva po ovom osnovu, prešućuju se jedna bitna činjenica, a to je izgubljeno vrijeme u stabiliziranju energetskog sektora u Federaciji BiH i vraćanje čitavog procesa na sami početak dok Evropa i svjetske ekonomije uveliko implementiraju infrastrukturne projekte na polju obnovljivih izvora, moderniziraju postojeće termoelektrane i prilagođavaju ih standardima emisije CO2 i vraćaju se energiji dobijenoj iz nuklearnih postrojenja.

Planirana instalisana snaga Bloka 7 je bila 450 MW i godišnje je trebao proizvoditi 2.739,81 GWh električne i 390,9 GWh toplotne energije i upravo ovo energetsko postrojenje je trebalo da bude jedan od instrumenata stabilnog i urednog snabdijevanje energijom Federacije BiH. Nameće se zaključak sam po sebi da je Elektroprivreda BiH nepovratno potrošila deset godina.

Sa pravilnim pristupom ovoj problematici zasnovanoj na naučnim osnovama uz primjenu najsavremenijih svjetskih trenutno dostupnih tehnologija u korak jedno sa drugim može da ide i zaštita životne sredine i gradnja energetskih postrojenja i da cijena električne energije bude niska! Ovome najbolje svjedoče pojedine evropske države i njihova praksa po ovom pitanju.

I onda kada premijer Nermin Nikšić iznese konstataciju da „u Federaciji BiH cijena struje je jedna od najnižih u regionu i samim time i u Evropi“, on pri tome prešućuje jednu bitnu činjenicu, a to je da je i životni standard bosanskohercegovačkih građana najniži u Evropi. Sa svakim poskupljenjem električne energije lančano se pokreće lavina poskupljenja i svih ostalih proizvoda i usluga, što će u svakom slučaju predstavljati dodatni udar na džep ionako siromašnih građana.

Zato i ne trebaju da nas čude izjave generalnog direktora Elektroprivrede BiH Sanela Buljubašića sa početka ovoga teksta kada za najavljeno poskupljenje struje okrivljuje povećanu potrošnju, nedostatak padavina i rudnike koji ne proizvode dovoljne količine uglja, jer je dotični i u aprilu prošle godine savjetovao potrošače „da gase sijalice po hodnicima, a da ih koriste tamo gdje borave“. A premijer Vlade Federacije BiH samo se nadovezao na ovu preporuku zaključkom da kada hoćemo da se hladimo i grijemo na struju pa treba i da se plati ono šta se potroši.

A niko od njih ne kaže istinu zbog čega će električna energija zaista da poskupi i ko je kriv za stanje u kojem se trenutno nalazi naš energetski sektor? Možda je kriv neko iz mase.