Američko - britansko varanje Bosne: Jesmo li država ili protektorat!?

Piše: Rasim Belko

Početkom juna, pod reflektorima međunarodne zajednice i na marginama stvarnog života ove zemlje, odigrat će se još jedno zasjedanje Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira. Za one koji to ne znaju, to je ona skupina diplomata koji već tri decenije upravljaju Bosnom i Hercegovinom kao kolonijalnim eksperimentom. I gle čuda — ni nakon 30 godina “pomoći”, reformi, deklaracija i famoznih „koraka naprijed“ ova zemlja ne zna gdje ide, niti joj se dopušta da sama to odluči.

Ovog puta su odlučili, opet, da popravljaju ono što su sami pokvarili. Na tapetu je, kako kažu, nužnost formiranja nove koalicije na državnom nivou i prevazilaženje „destruktivne politike SNSD-a“. Jasno je da Milorad Dodik više ne odgovara trenutnom kolonijalnom gazdi, pa je vrijeme za rekonstrukciju pijuna. Plan? Vlast u državi treba da preuzmu dvije Trojke — sarajevska (SDP, Naša stranka, Narod i pravda) i banjalučka (PDP, SDS, Za pravdu i red), te dva HDZ-a (onaj Draganov i onaj Čovićev iz sjene, HDZ 1990).

Ko to forsira? Britanci, naravno. Vječiti majstori da umotaju kolonijalne interese u omotnicu demokratije. Oni bi da kupe stabilnost, ali ne za građane ove zemlje — nego za vlastite interese, da mogu mirno trgovati i gasiti požare koje su sami izazvali. Sve, naravno, pod bajkovitim nazivom “pomoć Bosni i Hercegovini”. A u suštini — držanje zemlje u statusu zamrznutog konflikta, trajno nesposobne da odlučuje sama o sebi.

Jer hajde da se ozbiljno zapitamo: ako vlast u ovoj zemlji može opstati samo kad to aminuju ambasadori, ako svaki važniji zakon mora potpisati visoki predstavnik koji nije izabran na izborima, šta će nam onda izbori? Čemu parlamenti, vlade, predsjedništva? Zašto trošimo milione maraka da organizujemo izbore koje na kraju osporavaju ambasade, ispravljaju OHR-ovi dekretanti i implementiraju komesari s platom od 20 hiljada eura? Bolje da ukinemo sve i napišemo na ulazu u zemlju: “Bosna i Hercegovina — Protektorat u trajnom nadzoru.”
U BiH je demokratija pretvorena u fingirani teatar.

Mi kao glasamo, kao biramo, kao odlučujemo… a onda ambasadori na Marin Dvoru, u svojim uredima s debelim zavjesama i engleskim čajem, odluče hoće li vlast biti formirana i ko će sjediti u Vijeću ministara. Najbizarnije u svemu je to što su u ovu novu konstrukciju vlasti uključeni oni koji su na izborima doživjeli politički poraz, ili su ih birači jasno smjestili u opoziciju. No, nije bitno šta želi narod. Bitno je šta su se dogovorile ambasade.

Nije ovo ništa novo. Historija nas uči da su kolonijalne sile uvijek na periferijama Evrope i svijeta upravljale putem podobnih lokalnih klijentela. U Indiji su britanski vicekraljevi u svojim palačama birali hindu i muslimanske lidere po principu “divide et impera”. U Africi su instalirali lokalne poglavice koji su radili za interes Londona. Danas to isto rade u BiH. Samo sada ambasadori ne nose uniforme, nego Armanijeva odijela. Nema više guvernera, ali imamo visokog predstavnika. Nema vicekralja, ali imamo ambasadora Velike Britanije koji odlučuje kako će izgledati politička mapa ove zemlje.

A građani? Njih niko ništa ne pita. Njihova volja stane u dvije rečenice predizbornog marketinga. I čim završi izborna noć, njihova uloga prestaje. Od tog trenutka vlast se preseli u ambasade, a odluke donose diplomate koji nisu izabrani, nisu odgovorni građanima ove zemlje i koji za posljedice svojih odluka nikome ne polažu račune.

Paradoks je da će ova “nova” vlast, ako je skroje kako planiraju, biti još nestabilnija, još korumpiranija, još beskrupuloznija. Jer kad vam ambasadori sklapaju vladu, oni ne biraju po sposobnosti, nego po podobnosti. Biraju one koji će klimati glavom. One koji će glasati kako im se naredi. One koji će prodati nacionalni interes, one koji će učiniti sve samo da bi sjeli u fotelju.

I zato danas nema stvarnog napretka. Niti će ga biti dokle god Bosna i Hercegovina bude američko-britanski eksperiment, dok god se vlast formira u ambasadama, a ne na izborima. Jer sve dok ne postoji autentična, unutrašnja politička volja da se napravi država za njene građane, dotle ćemo biti kolonijalni pašaluk u kojem ambasadori imenuju ministre, a narod samo plati ceh.

Zato, neka nam neko napokon kaže: da li smo mi država ili protektorat? Ako smo protektorat — recite nam. Da znamo, da ne slušamo bajke o “euroatlantskim integracijama” i “perspektivnoj budućnosti”. Ako smo država — pustite nas da sami napravimo greške, da naučimo, da biramo i smjenjujemo. A ako je ovo sve jedna kolonijalna prevara, onda neka se ruše zgrade institucija BiH, neka se sruši Parlament, neka se napravi veliki šator na Marin Dvoru, pa neka ambasadori tamo, u UN kampu sjede i potpisuju sve što im padne na pamet.

Jer ovako, kako stvari stoje, BiH nije država. Ona je tužna kolonijalna karikatura. I dokle god ne budemo imali hrabrosti da to priznamo i da se pobunimo, ostat ćemo taoci ambasadorskih eksperimenata i varanja upakovanih u šarene laže.

Vrijeme je da se ovoj prevari stane ukraj. Da se raskrinka ova igra kolonijalnog gospodara i domaćih poslušnika.