Non - paper poker: Bosnia Edition!

Luksuzni diplomatski salon negdje u Briselu. Ogromni stol prekriven mapama Balkana, špilovima karata, non-paperima, fasciklama sa oznakama „Top Secret“, šampanjcem, viskijem i suhim keksima.

Na zidu karta Evrope, a u uglu globus iz ’85.
…

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Na Balkanu ništa novo — osim što se u diplomatskim salonima Evrope povremeno iz ormara izvuku čarobni papirići, popularno zvani non-paperi. Ti anonimni dokumenti, koje navodno niko nije napisao, ali ih svi imaju u ladici, svako malo pokušavaju da „riješe pitanje Bosne i Hercegovine“.

I kako to obično biva — Evropa opet misli da će birokratskim jezikom, šarenim mapama i administrativnim distriktima pomiriti tri naroda, dva entiteta, pet kantona, globalne interese i lokalne šamane.

Brisel se upinje kao da na papiru crta nove linije na torti koju niko više ne želi kušati. EU diplomati, kao loši kartaši s krivim kartama, uporno vjeruju da će jednim non-paperom riješiti 30 godina balkanske improvizacije.

U isto vrijeme, dok Evropa naivno muti čaj i šuška papirima, ozbiljniji igrači se diskretno smiju. Velika Britanija, stara kolonijalna škola, sjedi za drugim stolom, s viskijem u ruci i daleko jačim kartama u džepu. Nisu oni nikad ni izlazili iz igre — samo puste druge da se međusobno sapletu po birokratskim zamkama. A onda uskoče i rade kao su oduvijek planirali.

Amerika, s kaubojskim osmijehom, igra sličnu igru. Oni imaju najjače karte, unaprijed dogovorene poteze s nekoliko lidera, tri ministra i pokojim lokalnim oportunistom. Kada Evropa ponudi specijalni status, Ameri na sto bacaju četiri asa i odmah naručuju NATO bazu.

Rusija, kao stalni balkanski šaptač iz prikrajka, čita svaki non-paper, uzme ono što joj treba, ostalo baci Dodiku, a ponešto ostavi za arhivu u Moskvi. Njima ne trebaju karte, njima je dovoljno da znaju šta drugi drže u rukama.

Kina? Ne miješa se previše. Njima je svejedno dok god mogu povremeno kupiti po koju luku, autoput ili elektroprivredu. Kada završi predstava, Kinezi dolaze s koferima i dogovaraju tendere.

Na kraju, s druge strane sale, islamske zemlje sjede za posebnim stolom, ispijaju šampanjac (halal, ako može) i mudro posmatraju. Što se manje miješaju, to ih više zovu na gala večere i međunarodne forume o stabilnosti koju niko ne planira ostvariti.

I tako, dok Evropa uporno crta nove mape, šalje nove izaslanike i sastavlja nove non-papere, Balkan ostaje ono što je oduvijek bio — poligon za tuđe igre, mjesto gdje karte dijele oni koji nikada nisu igrali poštenu partiju.

Samo jedna stvar je sigurna: svaki non-paper završi isto — u ladici, dok se ključni potezi povlače daleko od Brisela.

Sada, na scenu stiže i posljednji non-paper, kao vrhunac svih dosadašnjih. Dokument bez potpisa, odgovornosti i hrabrosti, ali s velikim ambicijama. Stiže tačno u trenutku dok se diplomatski globus sprema da ponovo razglaba o tri decenije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tri decenije u kojima nisu uspjeli pomjeriti Bosnu i Hercegovinu ni milimetar s ratne crte, ali su zato pomjerali stolice, mandate i dnevnice.

Jer na Balkanu je uvijek lakše mijenjati papir nego stvarnost.

I tako će ostati sve dok non-paperi budu služili za diplomatsku samoposlugu, a ne za ozbiljna rješenja. Dok Evropa piše, Britanci piju viski, Ameri diktiraju, Rusi šapću, a Kinezi kupuju. A Bosna? Ona i dalje čeka da joj neko donese papir s pečatom — makar i obične ljudskosti. Jer, sve dosada je bila magla geopolitičkih blefera…

…

Mrak, svjetla su ugašena, a još se čuje britanski smijeh briselskim poker noobovima!