Dok školujemo vojnike kod agresora, čekamo izvinjenje: Strategija koja donosi samo poniženje!

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Da bi političari u Bosni i Hercegovini reagirali na očigledne sigurnosne i političke prijetnje, izgleda da se mora dogoditi nešto spektakularno, nešto što će proizvesti dovoljno medijskog pritiska i javnog ogorčenja da ih natjera na djelovanje. Takav je slučaj i sa posljednjom odlukom ministra odbrane Zukana Heleza o prekidu vojne saradnje s Ministarstvom odbrane Srbije, ali tek nakon što je ministar Srbije Bratislav Gašić uvrijedio Bosnu i Hercegovinu, a rukovodstvo manjeg entiteta defilovalo kasarnama Oružanih snaga BiH, kršeći sve principe civilne i vojne subordinacije.

Helez je odlučio prekinuti bilateralnu vojnu saradnju, izuzev školovanja kadeta koji već pohađaju Vojnu akademiju u Srbiji i to „do izvinjenja“. Međutim, takvo izvinjenje, i ukoliko ga bude, u suštini ne mijenja ništa.

Jer, šta znači jedno diplomatsko „žao nam je“, ako se istovremeno godinama, sistemski, pripadnici Oružanih snaga BiH školuju u zemlji koja je pred međunarodnim sudovima označena kao odgovorna za nesprečavanje genocida u Srebrenici.

Na ovaj problem mediji i analitičari ukazuju godinama, pa i sam autor. Bezrboj je tekstova napisanih na tu temu, ali sve je ostalo bez ikakve ozbiljne reakcije. Dok se u Hrvatskoj školuju uglavnom bošnjački i hrvatski kadrovi, u Srbiji to rade gotovo isključivo pripadnici srpske nacionalnosti iz BiH. U jednoj multietničkoj vojsci, ovakav obrazovni i ideološki razdor predstavlja sigurnosni rizik i to ne teoretski, već stvarni.

Još je strašnije da Ministarstvo odbrane godinama ponavlja kako “ne može utjecati na prijave kandidata”, umjesto da je postojala jasna strategija da se kadrovi Oružanih snaga BiH ne školuju u državama koje su imale direktnu vojnu i političku ulogu u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Srbija i Hrvatska nisu obične komšijske države, to su zemlje čiji su vojni i politički lideri pravosnažno osuđeni pred međunarodnim sudovima za ratne zločine u BiH.

Zato je logično pitanje zašto je trebalo da se desi diplomatski incident, ili da Dodik, Stevandić i Višković paradiraju u kasarni, da bi Ministarstvo odbrane konačno počelo preispitivati očigledno pogrešnu praksu. Zašto reakcija nikada ne dolazi na vrijeme, već uvijek prekasno kada je šteta već počinjena.

Stoga, naprimjer treba podsjetiti da je ambasador BiH u Njemačkoj Damir Arnaut prošle godine upozorio na drugu stratešku grešku, servilnost bh. diplomatije prema Mađarskoj. I tu je reakcija izostala, iako je Mađarska bez oklijevanja glasala protiv Rezolucije o genocidu u Srebrenici, koju su bh. vlasti javno podržale. Mađarska otvoreno podržava Dodika. Poslali su svoje specijalce da izvlače Dodika iz Banja Luke, ukoliko dođe do hapšenja!?

U isto vrijeme, ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković hvalio se rotacijama na putu za Budimpeštu i prepustio mađarskom MVP-u da „treniraju“ naše diplomate.

Da li je zaista potrebno da nas neko ponizi, da okrene leđa, da glasa protiv nas, ili da vojno maršira kroz naš sistem, da bi nas to natjeralo na refleksno i zakašnjelo buđenje.

Ne šalju se kadrovi ni na diplomatsku ni na vojnu obuku u zemlje koje su bile saučesnici u agresiji. Ne prave se strateška partnerstva s režimima koji negiraju genocid. Ne ignorišu se upozorenja dok ne bukne požar.

Ako već nismo znali, sada znamo. Ostaje pitanje hoće li nas ponovo trebati udariti da bismo se pomakli.