U ime (ne)pravde: Sve postoji osim volje da se istina izgovori glasno i zauvijek - u Dobrovoljačkoj nije počinjen zločin!

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Ima jedna zemlja u kojoj istina nije dovoljna da bi bila pravda. Ima jedan narod koji je preživio opsadu, sahranjivao djecu, gasio požare po sopstvenim stanovima, kopao rovove oko škola i porodilišta – i danas sluša da je kriv.
I posebno se ta sjećanja bude početkom maja.

Ima jedna ulica – Dobrovoljačka – koja je branila čitav grad, i sto interpretacija koje je žele pretvoriti u mjesto zločina. I ima jedno pravosuđe – klecavih koljena, spuštene glave i zatvorenih očiju.

Dobrovoljačka nije pravosudni slučaj. To je ogledalo onoga što je bh. pravosuđe postalo sistem bez hrabrosti, bez dosljednosti i bez istinskog osjećaja za žrtvu. A žrtva je u ovom slučaju – istina.

Tužilaštvo BiH nije nezavisna institucija. To je prostor u kojem se nacionalne, međunarodne i lične agende pretvaraju u optužnice, u "mišljenja", u šutnju. Šutnja je najčešći instrument rada Tužilaštva u slučaju Dobrovoljačka. Šutnja onih koji nisu podigli svoj glas kada su Milanko Kajganić i Mladen Vukojičić prepisivali optužnicu iz Srbije progoneći heroje odbrane. Nepravda nije slučajna. Ona je sistemski izgrađena.

Braniti Sarajevo 1992. značilo je suprotstaviti se vojnoj sili, tenkovima, granatama, i reći ne damo grad. Danas, oni koji su to učinili, hodaju svijetom s potjernicama za leđima. Na aerodromima ih zadržavaju, ispituju, dokazuju da nisu zločinci. A nisu. To znaju i tužioci, i sudije, i političari koji su te potjernice naručili.

Jer da su krivi – bili bi osuđeni u Hagu. Ali nisu. Tamo nisu ni optuženi. Nisu čak ni formalno osumnjičeni NITI SE OVAJ SLUČAJ UOPĆE NAŠAO NA LISTI KOJU JE HAG PROSLIJEDIO BH PRAVOSUĐU. Ali ih Tužilaštvo BiH danas drži kao taoce u slučaju koji je direktna želja revizionizma. Pokazati da su svi isti i oni koji su napadali i oni koji su se branili. Kolona JNA bila je legitimna vojna meta, to je utvrdio i Hag, ali danas nam pravosuđe BiH tvrdi drugačije. Tvrde da teroristička strana vojska na tlu suverene, međunarodno priznate Republike BiH nije mogla biti vojna meta, te da je Alija Izetbegović bio slobodan čovjek!

Dakle, slučaj Dobrovoljačka je alat. Njime se održavaju lažni narativi, balansiraju pregovori, kupuju politički poeni. A sve to nauštrb istine. Nauštrb onih koji su stvarno branili Bosnu i Hercegovinu. Nauštrb djece koja su odrasla bez roditelja, žena koje su ostale bez muževa, boraca koji su ostali bez zdravlja, a danas i bez dostojanstva.

Slučaj Dobrovoljačka je paradigmatski primjer kako se odbrana pretvara u optužbu, kako se država odriče onih koji su je stvarali, kako institucije izdaju građane koje bi morale štititi.

Postoje dokumenti UN-a. Postoje izjave međunarodnih oficira. Postoje snimci. Postoji pravni kontekst. Sve postoji – osim političke volje da se ta istina izgovori glasno i zauvijek: u Dobrovoljačkoj nije počinjen ratni zločin.

Ali pravosuđe šuti. I dok šuti – čini zločin nad istinom.

Ne pišem ovo zbog historije. Historiju pišu pobjednici, a kod nas još traju pregovori ko je pobjednik. Pišem ovo zbog dostojanstva. Zbog toga da neko, negdje, ipak kaže ono što institucije ne smiju da postoje oni koji su branili svoj grad i nisu zločinci.

Da postoji razlika između agresora i branioca. Da postoji jedno pravosuđe koje je imalo šansu – i tu šansu bacilo pod noge.
Istina je da pravda nikada nije bila dalja. Ali isto tako – nikada nije bila potrebnija.