Demokratski proces nije milostinja većine, ali Trojka nas je odavno svela na feudo-kapitalističku normu!

Piše: Muamer Bandić, zastupnik u Skupštini KS i član Predsjedništva SBiH

Prošlogodišnje ubistvo našeg mladog sugrađanina Farisa Pendeka potreslo je naš grad. Taj besmisleni i brutalni zločin je uveliko uzdrmao osjećaj lične sigurnosti svakog normalnog čovjeka, građanina Sarajeva.

Usljed očitog pogoršanja sigurnosne situacije, u skladu s tada važećim Poslovnikom, opozicija je reagovala na dešavanja i tražila hitnu sjednicu Skupštine Kantona Sarajevo posvećenu sigurnosnoj situaciji. Razlog je bio svima jasan, sem vladajućoj kamarili.

Predsjedavajući Skupštine, koji je ujedno bio i predsjednik Komisije za sigurnost, te članovi Kolegija su nas sve tada uvjeravali da ne postoje razlozi za sazivanje hitne sjednice.

Iako je tada važeći Poslovnik vrlo precizno propisivao:

„Izuzetno, u okolnostima opasnosti po javnu sigurnost i sigurnost građana širih razmjera, elementarnih nepogoda, velikih šteta za imovinu, epidemija i slično, predsjedavajući može da sazove sjednicu u kraćim rokovima od onih predviđenih Poslovnikom…”

Pravila su postojala, ali volje nije bilo, jer je Trojci bilo preče da se o problemima ne govori, te su, samo kako bi održali konstruisanu propagandnu sliku o sebi, učinili sve da zataškaju eksploziju kriminala na ulicama gurajući probleme pod tepih.

Danas je Poslovnik izmijenjen. Novi tekst glasi: "Izuzetno, u hitnim slučajevima, predsjedavajući može da sazove sjednicu u kraćim rokovima…"

Svi konkretni razlozi za sazivanje hitne sjednice su nestali. Ostavljena je praznina koju sada popunjava politička volja, puki interesi šačice stranačkih moćnika, a ne javni interes građana Sarajeva.

Taj isti predsjedavajući danas po sopstvenoj procjeni saziva hitne sjednice bez ikakvog obrazloženja, bez ikakvih sigurnosnih, zdravstvenih ili vanrednih okolnosti, samo za potrebe vladajuće kamarile. Pa čak i da ispune puku formu, kako bi imenovali novog ministra.

Poslovnik o radu Skupštine Kantona Sarajevo do dolaska Trojke predstavljao je temeljni pravni akt koji uređuje parlamentarni život ovog zakonodavnog tijela, i kao takav bio je garant demokratskih procedura, jednakosti zastupnika, te je omogućavao političku ravnotežu između vlasti i opozicije, te je barem davao prostor opoziciji da kritički utiče na rad izvršne vlasti.

U svakoj ozbiljnoj parlamentarnoj demokratiji, Poslovnik predstavlja institucionalnu kičmu sa jasno definisanim pravilima koja omogućavaju da se zakonodavna vlast obavlja transparentno, odgovorno i u interesu građana.

Trojka je izmjenama Poslovnika, koje nisu rezultat ozbiljne potrebe za efikasnošću, taj ključni garant parlamentarne jednakosti pretvorile u alat za očuvanje klimave većine i realizacije partijskih interesa.

Tako su naši vizionari demokratije i političkog pluralizma, kako sebe vole nazivati, sistematskom derogacijom poslovničkih normi opoziciju, koja predstavlja ustavnu branu samovolji vlasti, sveli na protokolarni višak.

Time su Skupštinu KS, kao najviše predstavničko tijelo u kojem se kroz sučeljavanje mišljenja i činjenica definira javni interes, sveli na formalni prostor za potvrđivanje internih političkih dogovora stranačkih prvaka, lišen bilo kakve demokratske rasprave ili dijaloga. Dijalog je ostavljen za njihove interne dogovore po kafanama.

Starim Poslovnikom o radu Skupštine KS jasno su bili propisani razlozi i kriteriji za sazivanje sjednice po hitnom postupku, s ciljem očuvanja reda, predvidivosti i pravne sigurnosti u zakonodavnom procesu. Danas se prava i obaveze u zakonodavnom procesu, derogiraju voljom jednog čovjeka ili voljom vladajuće većine.

Na ovaj način dolazi do opasne derogacije principa pravne izvjesnosti i sistemske uređenosti zakonodavnog rada. Sadašnji poslovnik više ne služi kao objektivan normativni okvir, već je pretvoren u totalitarni politički alat za nametanje volje vladajuće većine.

I Trojka to koristi maksimalno za rasturanje institucija, namećući pravila za provođenje ličnih interesa, a ne kako bi štitili i provodili interese građana, gradili institucije ili štitili demokratski poredak.

Skupština više nije prostor parlamentarizma, dijaloga i institucionalnog balansa. Ona je danas pretvorena u formalno tijelo za potvrđivanje interesa lidera Trojke, čiji je cilj isključivo očuvanje vlastitih pozicija i moći.

Ako odemo korak dalje, vidjećemo da su jednak model vladanja primijenili i na entitetske i na državne institucije. Tako je država Bosna i Hercegovina danas bankomat Milorada Dodika, za koga se ne žale budžetski novci.

Dok za izgradnju esencijalnih saobraćajnica u Kantonu Sarajevo, ugušenog gužvama, planiraju nula sredstava, za njihovog partnera Mileta su osigurali 100 miliona KM za kumovu zgradu, a i 116 miliona KM za plaćanje dugova manjeg bh. entiteta, koji su i napravljeni u organizovanoj kriminalnoj šemi samo kako bi se ispumpao novac iz budžeta. U oba slučaja ključna osoba, koja je sjedila na sjednici Vijeća ministara BiH, omogućavajući time prolaznost ovih odluka, bio je lider NiP-a Elmedin Konaković.

Federaciju su pretvorili u privatni feudalni posjed Dragana Čovića, u kome svi kapitalni projekti idu u Hercegovinu, a niti jedan u Kanton Sarajevo koji čini cca 30% privredne i ekonomske moći Federacije BiH. Da ne spominjem tek imenovanja na sve ključne pozicije, gdje HDZ vedri i oblači, sa osvojenih tek stotinjak hiljada glasova.

Iz svega ovoga može se zaključiti da nas je Trojka uspješno uvela u feudo-kapitalizam azijskog tipa, hibridni, nakaradni sistem koji baštini sve najgore značajke i feudalizma i kapitalizma Sistem u kome institucije „demokratskog“ sistema postoje samo na papiru, tek da prividom svoga postojanja zadovolje formu modernog političko-pravnog sistema, dok se sve ključne odluke donose u uskom krugu stranačkih prvaka i daleko od očiju javnosti.

U ovom nakaradnom sistemu se pitaju samo gazde, vlasnici političke stranke, koji preko svojih vazala kontrolišu institucije zakone, kapital, zemlju i naše živote. I to je najveći politički i društveni uspjeh klijentelističke kamarile zvane Trojka, samo što ovaj uspjeh ne reklamiraju, jer nije baš popularno u današnjem svijetu preko noći pretvoriti građane u obespravljene robove na čijoj grbači živiš i čiju zemlju rastaljuješ sa svojim partnerima, zabavljajući narod dogovorenim političkim krizama. Zahvaljujući tome svakodnevno gledamo kako se milioni maraka iz budžeta preljevaju u privatne džepove, dok građani žive u permanentnom strahu od izbijanja sukoba.

U demokratskom sistemu zasnovanom na podjeli vlasti i vladavini prava, nije dozvoljeno koncentrisati moć u rukama pojedinaca ili neformalnih tijela, poput predsjedavajućeg ili kolegija, izvan jasno propisanih pravila i procedura. Pravni poredak ne priznaje “volju” kao izvor vlasti, već normu. A Trojka je želje i volju stranačkih gazdi pretvorila u normu koja određuje svaki segment društvenog života u Bosni i Hercegovini.

Demokratski proces nije milost većine – to je pravni okvir jednak za sve. Kad se taj okvir razori, prestaje politika, a počinje arbitrarnost. A kada se opozicija svede na taoca volje jednog čovjeka, u slučaju Skupštine Kantona Sarajevo predsjedavajućeg – to nije parlament, to je paravan za brutalnu pljačku javnih resursa. I to vam je feudo-kapitalizam koji danas hara, po vertikali, našom državom zahvaljujući Trojci!