Kad Kazaz sretne šank dobijemo novi izborni zakon

Piše: Rasim Belko

Dragi čitatelji, dok vi razmišljate hoćete li prvo skuhati kafu ili pustiti da vas stvarnost još pet minuta miluje neizvjesnošću, Enver Kazaz, akademik slobodne forme i fluidnih stavova, budi se ranije od većine – negdje između posljednje čašice i prvog političkog prosvjetljenja.

Ovoga puta, vođen nekom višom silom (promilom), odlučio je da je došlo vrijeme da se na demokratiji izvede lobotomija, i to bez anestezije. Njegov prijedlog izbornog zakona – to čudo političko-filozofske alhemije – izgleda kao da je nastao u intervalu između druge i treće čaše, kada čovjek još misli da ima smisla tumačiti Ustav... naglas... mački... u gluho doba noći.

Kažu da je HDZ-ov prijedlog loš. Jeste. Ali Kazazov? E, to vam je kao kad se loš ručak pretvori u salmonelu. Kod HDZ-a znaš da ćeš biti gladan pravde, ali kod Envera postoji realna šansa da i građanska prava i zdrav razum završe u karanteni.

Postoji teorija – zasad nepotvrđena, ali znatno zabavnija od stvarnosti – da Kazaz genijalnost crpi direktno iz čokaljčića, te da umjesto kafe ujutro konzumira kombinaciju Sartrea, viskija i ustavnog prava. I dok mi obični ljudi pokušavamo preživjeti mamurluk uz aspirin, Enver je odavno prešao u fazu gdje misli da može rekonstruirati državu bez da se potrudi razumjeti kako ista funkcioniše.

Njegov "prijedlog" – ako tako možemo nazvati rukopis koji više liči na rezultat brainstorminga između kafanskog šankera i slučajnog gosta iz dijaspore – predviđa preinake koje bi i najiskusnijem pravniku natjerale suzu u oko. Ne onu suzu emocije, već onu kad ti oko automatski reaguje na udar idiotarije.

Naravno, nije grijeh imati mišljenje. Pa i horoskopski kolumnisti ga imaju. Ali kada Enver, čovjek čije je poznavanje izbornog sistema tanje od razvodnjenog gemišta, krene crtati model koji bi i Draganu Čoviću bio previše etno-senzitivan, onda znate da je neko u Sarajevu prodao dušu – za koricu SDP-ove pogače i čašicu koalicionog vina.

Ne možemo mu zamjeriti entuzijazam. Piše kao da mu je djed bio direktno zadužen za pravljenje Šestojanuarske diktature. A njegov model? Kao da je sastavljen na osnovu filozofskog pitanja: “Kako da demokratiju učinimo efikasnom, ali da je ne prepoznamo?”

U pokušaju da ugodi svima – pogotovo onima koji bi najradije ugasili koncept građanske države – Kazaz je skrojio prijedlog koji bi čak i birače iz 14. stoljeća natjerao da kažu: “Čekaj, zar ovo nije malo retrogradno?”

Ali da ne budemo nepravedni – i Enver je samo čovjek. Čovjek kojem je neko rekao da je intelektualac, a on to, nesretan, ozbiljno shvatio. I sada luta medijskim prostranstvima, poput Don Kihota s rakijom, boreći se protiv vjetrenjača koje je sam nacrtao.

Stoga, dragi čitatelji, dok čekamo da neko ozbiljan preuzme izborne reforme u ruke – a to možda dočekamo kad tramvaji polete – ostaje nam da uz kaficu nazdravimo Enveru Kazazu: živopisnoj pojavi na raskršću filozofije, politike i kafanskog lirizma.

Samo, molim vas... ako ga vidite s olovkom i papirom, tiho mu ih oduzmite. I dajte mu Sudoku. Ne može štetiti.