Fatalne greške visokog predstavnika

Za NAP piše: Akademik Esad Duraković

Visoki predstavnik Christian Schmidt nekompetentno radi svoj izuzetno odgovoran posao. Pisao sam mu u nekoliko navrata otvorena pisma – nikada s namjerom da ga uvrijedim (ne vrijeđam sagovornike) već da ukažem na neke njegove temeljne propuste. Bio sam u nekoliko navrata i na mirnim protestima ispred njegova „doma“, ispred OHR-a.

No, valja odmah istaknuti da nikada do sada – pa ni sada – nisam za to da se ugasi funkcija visokog predstavnika, da se on otjera iz BiH i sl. (Dodik i njegova bulumenta bi to proslavili!), već moja i kritika mojih istomišljenika znači da on mora značajno mijenjati svoj način djelovanja, ili se mora mijenjati njega. Drugim riječima, po mome uvjerenju, institucija visokog predstavnika još uvijek je nužna u BiH budući da nije u stanju funkcionirati normalno; nužna je sve dotle dok se ne sačini kvalitetan Ustav BiH (ovo na čemu počiva samo je mirovni ugovor, zamrznuto stanje rata) na temelju kojeg bi mogla opstajati kao „punoljetna“, samoodrživa, funkcionalna. Tada joj neće trebati protektor, odnosno visoki predstavnik.

Činjenica je, međutim, da je aktualni visoki predstavnik užasno degradirao ovu instituciju (kao nijedan prije njega). U tom smislu, on je ogledalo, ili produkt, neefikasne, sterilne, kakofone, konfuzne i međusobno konfliktne tzv. međunarodne zajednice. U tome je tragika njegove misije. No, da navedem nekoliko ključnih njegovih propusta, ili pogrešnih akcija.

1. Promjena Izbornog zakona na dan izbora je potez koji mora ući u anale svjetskih diplomatskih i političkih gafova. Takvo nešto nije zamislivo ni u amazonskoj prašumi a kamo li u Evropi, i to u zemlji/državi staroj, recimo, stotinama godina. Da ništa drugo nije učinio, to je dovoljno za njegovu diskvalifikaciju!

2. Čitav niz antidaytonskih i antidržavnih zakona donijela je NR Rs, a da visoki predstavnik nije valjano reagirao. On je ovdje vrhovni tumač i zaštitnik Daytonskog sporazuma, a to znači – sasvim logično i konsekventno – da je morao u roku od 48 sati poništiti svojim autoritetom sve te nezakonite „zakone“ a ne čekati da državne institucije reagiraju jer ionako je u pravilu sporna implementacija presuda Ustavnoga suda. On je morao, i mora, djelovati u pitanjima opstanka države kao „prijeki sud“. Pošto to ne čini, znači da ne obavlja svoje temeljne dužnosti. (Ako mu to ne dopušta međunarodna zajednica, u šta sumnjam, morao bi radi vlastitog digniteta reći: Onda ja dajem ostavku i molim da imenujete drugu osobu.)

3. Konsekventno prethodnome, morao je vrlo davno preduzeti sve da se iz političkog života, s političke scene, isključe oni koji ruše temelje Daytonskog sporazuma, koji ruše državu BiH – onako kako su neki raniji visoki predstavnici smjenjivali političke aktere i za „manje grijehe“. Ništa od toga učinio nije. I tako dalje – uzeo bih previše prostora ako bih nabrajao sve njegove krupne greške.

Utječući na Izborni zakon (suspenzija!) stvorio je uslove za formiranje vlasti prema svojim zamislima a danas vidimo da ta vlast marljivo radi na štetu države BiH. U njoj jača nesretni faktor konstitutivnosti naroda, umjesto da se ide ka građanskom uređenju države, kao i svuda u svijetu. Konstitutivnost je, načelno, plemensko uređenje i generator vječitih tenzija. Moćna centrifugalna sila.

Nevolja je u tome što je narod u nas neosviješten – ne reagira ni na kakve anomalije. Akademska zajednica također. Umjesto ove fatalne apatije, morali bi artikulirati, gotovo svakodnevno, svoje nezadovoljstvo. I što je vrlo važno – političke partije (posebno one tzv. patriotske) morale bi biti ujedinjene i vrlo aktivne u svome ustavnom patriotizmu, a to znači da bi morale zajedno, združeno, tražiti sastanke s visokim predstavnikom i ukazivati mu na fundamentalne greške koje su, zapravo, smrtonosne za državu. Ti sastanci bi morali biti transparentni. Nije mi poznato da oni to rade. Nije to ni iznenađujuće budući da je političku poziciju u BiH, zapravo, instalirala međunarodna zajednica kojoj politička pozicija vraća dug, omamljena udobnošću darovanih fotelja.

Tako se ova prelijepa i sveta zemlja predugo zlopati, ali vjerujem da će nadživjeti i ovoga visokog predstavnika, kao što je nadživjela mnoge careve i sultane, fašiste i zlotvore.

Snažno apeliram da joj pomognemo u tome, da budemo dostojni njene povijesti i njenih kosmopolitskih vrijednosti u koje se Evropa može ugledati.

Gospodine visoki predstavniče!