Piše: Armin Sijamić
Munjevita promjena režima u Siriji još uvijek je obavijena velom tajne. Javnosti nisu poznati svi detalji, ali neke implikacije su očigledne i bile su poznate i onda kada je rat u Siriji išao u korist osovine Moskva-Teheran. Rusija je pretrpjela težak udarac, ali najgore bi tek moglo doći.
Ruska agresija na Ukrajinu slabi Moskvu na gotovo svim poljima. Stoga je Moskva prisiljena drugdje da popušta, pravi dogovore na svoju štetu ili da se naprosto pretvara da se ništa nije desilo, pokušavajući zadržati oreol stratega koji igra šah, u igri u kojoj Rusija navodno uvijek pobjeđuje.
Posljednjih sedmica u Siriji mnogo toga važnog za Rusiju, iako još uvijek nije jasno kako se čitava operacija odvijala, odnosno koliko je toga Kremlj dogovorio daleko od očiju javnosti. Odlazak Bashara al-Assada sa vlasti veliki je udarac za Rusiju bez obzira na moguće aranžmane. I Iran je doživio poraz, ali je u igri preko (pro)iranskih snaga u Libanu, Jemenu, Iraku, pa čak i Siriji. Rusija taj luksuz nema. Odlazak Assada sa vlasti znači da Vladimir Putin u kratkom roku neće pronaći tako odanog saveznika na čelu neke bliskoistočne države.
Od Bliskog istoka do Afrike
Ruska uloga na Bliskom istoku mora biti redefinisana, a i tada će u dobroj mjeri zavisiti od Turske, jer se Sjedinjenim Američkim Državama Kremlj ne može obratiti za takve usluge.
Ruska afrička politika mora biti ponovo napisana, jer ta politika, kojom je u nekoliko godina Rusija uz pomoć plaćenika Wagnera oborila mnoge prozapadne režime, zavisi od zračne baze Khmeimim u okolici Latakije u Siriji, koja je uspostavljena 2015. godine u blizini jedine ruske mediteranske pomorske baze u Tartusu koja je tamo od 1971. godine.
Ove baze postale su krucijalne u ruskim poslovima u državama u kojima Kremlj preko Wagnera i sličnih grupa ima prisustvo. Usljed velike udaljenosti od Rusije, Moskva je svoje snage i resurse u Burkinu Faso, Niger, Mali, Sudan i Centralnoafričku Republiku prebacivala preko Sirije. Budući da se Wagner bavi nedozvoljenom trgovinom zlata, dijamanata i drugih skupocjenih dobara, baza u Siriji, izvan pravne nadležnosti Damaska, bila je mjesto preko kojeg je vršen posao, odnosno odakle su polijetali ruski teretni avioni na putu između Rusije i afričkih država. Ruski avioni nisu u mogućnosti da dođu do ovih država bez barem jednog zaustavljanja.
Snage koje u Africi podržava Rusija često ratuju protiv raznih islamističkih pokreta za koje se kaže da su povezani sa ISIS-om ili Al-Qaidom. Neke od takvih frakcija su dio nove vlasti u Damasku.
Za sada još nije jasno da li će Rusija zadržati baze u Siriji, ali više je izvora potvrdilo da se vode pregovori sa Hayat Tahrir al-Shamom (bivša sirijska Al-Qaida). Ove sedmice je Bloomberg javio, pozivajući se na dva izvora, da su dvije strane blizu dogovora o ostanku Rusa u dvije baze u Siriji. Prema vijestima sa terena, nema naznaka da se Rusi povlače.
Ali ostanak te dvije baze u Siriji ne znači da će Rusija imati bilo kakav značajan uticaj u Siriji, i sve ono što je pokušala spriječiti svojom intervencijom na poziv Assada neće biti u stanju ostvariti. Na primjer, naftni i plinski koridori iz arapskih država sada mogu ići ka Evropi, bilo da se radi o cjevovodima preko Turske ili pretvaranju sirijske obale u važnu tačku za otpremu energenata.
Putin zavisi od Erdogana
„Sada postoje samo dva lidera na svijetu. To smo Vladimir Putin i ja. Ne govorim to zato što sam ja jedan od njih. Ali na dužnosti sam 22 godine, gotovo koliko i gospodin Putin. Ostali su otišli. Želimo da se naš dijalog nastavi“, rekao je ove sedmice turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.
Nema sumnje da ga je Putin pažljivo saslušao, jer je pozicija Rusije na Mediteranu i Africi sada u rukama Turske. Bez baza i luke u Siriji, Rusija zavisi od Turske. Ako želi izbjeći slijetanje aviona u Siriji na putu za Afriku, onda će trebati odobrenje Ankare da ruski vojni avioni koriste turski zračni prostor. Ako Rusija želi na topla mora, a nema baze u Siriji, Kremlj brodove mora poslati kroz Bosfor. Alternativa su letovi preko Irana i plovidba oko čitave Evrope.
Pobjeda Erdogana nad Putinom u Rusiji zaboljela je ideologa „ruskog svijeta“ Aleksandra Dugina, koji na društvenim mrežama piše o „izdaji“ od strane Turske i optužuje turskog predsjednika da sada radi „u korist Izraela i globalista“ te tvrdi da je „Erdogan izgubio veoma važnog saveznika i prijatelja“. Dugin između ostalog kaže da bi to Tursku moglo koštati u odnosima sa BRICS-om.
Ali ako je Putin, kao što kaže Erdogan, jedan od dva velika svjetska lidera, onda mu neće biti teško shvatiti da ga je turski kolega nadigrao u igri koju su igrali. Erdogan je podržavao sirijske pobunjenike, a Putin međunarodno priznatu vlast u Damasku. Erdogan je stao uz međunarodno priznatu vladu u Tripoliju, a Putin uz pobunjenike libijskog generala Khalife Haftara. Zatim, Putin je podržavao pobunjenike u Nagorno-Karabahu, a Erdogan centralnu vlast u Bakuu. Idući u historiju odnosa ove dvije države, ovakvih „izdaja“ o kojima govori Dugin moglo bi se još pronaći.
Putin zavisi od Erdogana i njegovog uticaja na novu vlast u Damasku da mu dozvole korištenje baza u Siriji, što je teško pitanje, jer su snage koje su se borile protiv Assada optuživale Ruse da koriste nesrazmjernu silu i da su uništili čitave gradove. Rusiji je posebno važna pomorska baza, jer bi njenim gubitkom sve karte na Mediteranu morali staviti na pomenutog generala Haftara.
Putinov strateški poraz
Erdogan sada ima priliku da Putinu okonča san o Rusiji kao o svjetskoj sili. Sva ruska politika na Bliskom istoku, Mediteranu i dobrom dijelu Afrike raspala se u samo dvije sedmice. Tu činjenicu će imati u vidu i novi američki predsjednik Donald Trump, koji je imao bolje odnose sa Erdoganom nego sadašnja administracija Josepha Bidena. Turski predsjednik sada ima nešto važno ponuditi Trumpu, savezniku iz NATO-a.
Naravno, to ne znači potpuni poraz Rusije i ne znači da se u nekom drugom preslagivanju karata Moskva kao i mnogo puta do sada neće vratiti kao velika sila. Ali stratezi u Moskvi bi se morali zapitati šta se to desilo u Siriji i kako je to nekoliko desetina hiljada pripadnika slabo naoružanih i heterogenih grupa za dvije sedmice porazilo stotine hiljada protivnika, dok Putin svijetu prijeti nuklearnim oružjem, hipersoničnim raketama i dok razara susjednu Ukrajinu.
Možda bi u odgovoru, imajući u obziru kretanja u Rusiji, Putinu mogao pomoći i Dugin. Recimo, zašto Kremlj u Siriji nije branio sirijske i (pro)iranske snage od izraelskih napada, ili zašto im nije isporučio moderno oružje o kojima bruje (pro)ruski mediji? Želju Putina da ugodi Zapadu, Erdogan je izgleda davno shvatio i nakon trinaest godina rata u Siriji iskoristio. Treba podsjetiti da je službeni Damask imao pobunjenike na konopcima i da ih je turska vojna intervencija u Idlibu i diplomatija kroz pregovore u Astani (Rusija, Turska i Iran) spasila od sigurnog poraza.
Ovo su neka od pitanja na koje Putin mora odgovoriti ruskoj javnosti, odnosno centrima moći. Iako je jasno da je ovih dana postojala komunikacija i dogovor Moskve i Ankare, očito je da Rusija nije diktirala sadržaj razgovora, jer je bila strana koja je brzo gubila na terenu. Izraz lica ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, koji je dvadeset godina na toj funkciji, dovoljno je govorio kada se sastao sa turskim i iranskim kolegom kada je Damask bio pred padom.
Putin je zapeo u Ukrajini i to košta Rusiju. Nakon poraza u Siriji, predsjednik Volodimir Zelenski je rekao da je to dokaz da Rusija ne može voditi dva rata i pobijediti. I to je dokaz da Rusija pod Putinom nije svjetska sila. Vratimo se dvadesetak godina unazad i navedimo da su Sjedinjene Države istovremeno vodile ratove u Afganistanu, Iraku, operacije u Africi, dovele do nezavisnosti Kosova, proširivale NATO... i pri tome mijenjale administracije na vlasti.
Možda baš iz razloga što je toliko izmorena, Putinova Rusija nestrpljivo čeka dogovor sa Trumpom, nadajući se da će energični predsjednik nesklon detaljima napraviti grešku i Moskvi dati bilo kakvu „pobjedu“ u ratu na njenim granicama.