MASAKR U ŠAHOVIĆIMA Najveći zločin nad Bošnjacima u Kraljevini SHS

(Patria) - Reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović u petak je na hutbi podsjetio na zločin u Šahovićima koji se dogodio prije 100 godinu. U tom zločinu ubijene su stotine Bošnjaka.

„Svi oni su nevini i bez ikakve krivnje ubijeni u masovnom zločinu tačno prije stotinu godina, u mirnodopskim uslovima, za vrijeme Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Da se radilo o masovnom zločinu nad mirnim i nedužnim ljudima, koji zasigurno nisu ubili nikoga i nisu na Zemlji nered činili, kazuje i činjenica da je ovo jedan od najviše skrivanih zločina tokom skoro cijelog jednog stoljeća, u čemu su ključnu ulogu imali raniji državni sistemi“, kazao je resul-ulema.

Danas je istina o stravičnom stradanju šahovićkih muslimana Bošnjaka 9. i 10. novembra 1924. godine bjelodano jasna i dokumentirano dokazana.

„Podsjetimo se da je tada grupa uglednijih Bošnjaka privedena i onda mučki ubijena. Nakon toga, izveden je totalni napad na sva mjesta u Vraneškoj dolini u kojima su živjeli Bošnjaci. Paljene su kuće, ubijano staro i mlado, žene i djeca. Oni koji su se spasili, raseljeni su u ostale dijelove Sandžaka, zatim u Bosnu i Hercegovinu i u Tursku. Zemlja im je rasprodata ili oduzeta. Niko od njih se nikad više nije mogao vratiti da živi na svojoj rodnoj grudi i u svom zavičaju“, kazao je reisul-ulema.

Brojna su bolna kazivanja i svjedočanstva Bošnjaka o precima koji su ubijani širom današnje Srbije i Crne Gore.

„Nasljednici preživjelih našli su utočište u Bosni, a onda ponovo doživjeli sudbinu svojih predaka tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Da smo na vrijeme uzeli pouku iz zla koje je počinjeno u Šahovićima, možda se ono ne bi ponovilo u Srebrenici, Prijedoru i brojnim drugim mjestima. Genocid nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica simbol je masovnog zločina nad našim narodom u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a masovni zločin u Šahovićima kod Bijelog Polja je simbol stradanja u Kraljevini Jugoslaviji“, kazao je reisul-ulema.

No, drugih reakcija nije bilo vezano za 100. godišnjicu ovog gnusnog zločina.

Magazin Stav danas je objavio detalje o masakru na Bošnjacima Šahovića.

Pokolj u Šahovićima bio je najveći zločin nad Bošnjacima u mirnodopskim uvjetima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zbio se između devetog i desetog novembra 1924. godine nakon što su sedmog novembra crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Za ubistvo Boškovića lažno je optužen komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području. Tokom sahrane Boška Boškovića donesena je odluka o “osveti”.

U noći između devetog i desetog novembra krenulo je približno 2.000 “osvetnika” na bošnjačka sela u Šahovićima i Pavinom Polju, koja su dva dana ranije bila razoružana od tadašnjih vlasti. Vlasti su uzele taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Međutim, 28 talaca je ubijeno, dok su ostali uspjeli da se otkupe. Dijete od 13 godina spasio je jedan pravoslavac, koji zbog ovog čina umalo nije doživio sudbinu ubijenih. Prema podacima načelnika Pljevaljskog okruga, ubijeno je približno 120 Bošnjaka i zapaljeno oko 45 kuća, dok Milovan Đilas navodi da je pobijeno više od 350 ljudi, da su izvršena brojna silovanja, a kuće su popaljene i opljačkane.

Drugi izvori navode broj od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević navodi broj od više od hiljadu djece, žena i muškaraca. Slična sudbina bila je namijenjena Bošnjacima Bijelog Polja, koji su, navodno radi zaštite, trebali biti prebačeni preko Šahovića, ali ih je spasio jedan srpski oficir koji je otkrio zavjeru.

Pokolj u Šahovićima uzrokovao je skoro potpuno iseljavanje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku, mada se dio njih naselio u Pljevlja, Sarajevo i istočnu Bosnu. U tadašnju općinu Gornji Rahić, srez Brčko, naselilo se 140 porodica s približno 400 članova. Danas potomci prognanih žive u selu Islamovac u Brčko distriktu.

DETALJI ZLOČINA

Sedmog ili osmog novembra ubijen je Boško Bošković, načelnik Kolašinskog okruga, bahati predstavnik vlasti o kojem se raspravljalo i u jugoslavenskoj skupštini još 1921. godine zbog terora koji je provodio. Bio se zamjerio mnogima, zbog svoje bahatosti i isključivosti. Zelenašima zbog surovosti kojom ih je proganjao, radikalima zbog terora prilikom izbora i u političkim obračunima, Bošnjacima zbog učešća u pogromima 1912. godine u Koritima. Pronio se glas da ga je ubio Jusuf Mehonjić, poznati bošnjački odmetnik, što su kao gotovu činjenicu prihvatili i tadašnja štampa i vlast, kako se vidi iz jednog od navedenih izvora.

Postojao je prešutan dogovor da se pobije sve Bošnjake starije od 18 godina, da se njihove kuće popale, a čitav kraj “očisti” od Bošnjaka. Pokolj je trajao dva dana, a vlast Okruga bjelopoljskog nije bila u stanju da zaustavi “osvetnike” sve dok tridesetak vojnika i žandara nije razjurilo one koji su ubijali i pljačkali i time spriječilo još veći pokolj. Brojni izvori ukazuju da u krvavom pohodu nije bio pošteđen niko, ni žene ni djeca ni starci. Kako je poslije ispričao jedan od ubica, “ljudi su se našli u čudu, nijesu znali šta ih je snašlo, izlazili su pred nas iz postelje u vešu. Neki naši su ih i puštali da pobjegnu, ali većina nije. Po mom mišljenju, Turci (mislim na muslimane) su tada pravi i nevini izginuli”.

O tome da ovaj pokolj nije bio spontani čin krvne osvete, kakvim su ga srpska i crnogorska štampa opisivale, već temeljito pripreman zločin govore mnoge činjenice. Prije nego što je počeo napad na Šahoviće i Pavino Polje (Vraneš), izvršena je opsežna priprema u organizacijskom smislu. U prilog tome govore i mnoga dešavanja vezana za događaj. Pouzdano se zna da je bilo organizirano približno 2.000 dobro naoružanih Crnogoraca iz Polja Kolašinskih, Kolašina i drugih mjesta, a na čijem su čelu bili ugledni crnogorski funkcioneri kao Nikola Đilas, penzionirani žandarmerijski major, Sekula Bošković, rezervni major, Dimitrije Redžić, rezervni major, i još neki drugi prvaci na čelu podivljalih crnogorskih plemena. Podrška im je data od bjelopoljskog poglavara Lazara Bogićevića, Milana Terića, šefa finansijske uprave u Bijelom Polju, i drugih. Zatražena su policijska pojačanja, koja su odmah stigla iz Pljevalja, Berana, Peći, a u Pljevlja je bila pristigla čak i vojska.

Grujica Ašanin, jedan od učesnika zločina u Šahovićima, ovako je poslije opisao šta se dešavalo tih novembarskih dana: “Među prvima na mjesto nesreće stiglo je desetak žandarma ubrajajući i nas civile koji smo sa njima bili angažovani u traganju za komitima. Najednom čuo se glas: ‘Pogibe Boško Bošković!’ Sutradan oko 15 sati na groblju su Boška sahranili u prisustvu mnoštva naroda. Načelnik Sreza bjelopoljskog Nikodim Niko Cemović, održao je duži vatreni govor i rekao između ostalog: ‘Boško nije zaslužio da se žali plačem i lelekom već da se osveti. Dajem vam odriješene ruke 24 sata da osvetite Boška.’ I onda je dodao: ‘Da znate, ubi ga odmetnik, zločinac Jusuf Mehonjić.’ U Poljima je bilo odlučeno da osvetnici ubijaju muškarce muslimane starije od 16 godina i da se pale kuće i drugi pomoćni objekti. Tako se krenulo na muslimane u Vraneš.”

Vlasti u Šahovićima dale su obrazloženje da će grupa Bošnjaka, koji su bili pritvoreni pod izgovorom dojave o ugroženosti, biti prebačena u Bijelo Polje. Crnogorci su ih čekali na zgodnom mjestu i poklali ih nedaleko od groblja u Šahovićima. Ubijeno je pedesetak istaknutih Bošnjaka. Slična je sudbina bila namijenjena i Bošnjacima iz Bijelog Polja, inače miroljubivim i marljivim ljudima. I oni su pod zaštitom trebali biti prebačeni preko Šahovića. Međutim, u posljednjem je trenutku jedan oficir srpske vojske spriječio prevaru i zločin. Zaklano je nekih trista i pedeset ljudi, svi na strahovit način. Usred pljačke bilo je i silovanja, koje je kod Crnogoraca dotad bilo nečuveno...

ETNIČKO ČIŠĆENJE

Jedan od rijetkih opisa ovog stravičnog događaja iz očiju bošnjačke strane mogao se pročitati na stranicama sarajevske Pravde od 24. novembra 1924. godine. “Jučer nam pripovijedaše prijatelji iz Sandžaka stvar, koja nas je potresla. Prošlih je dana u jednu sandžačku žandarmerijsku stanicu (prvu na području pljevaljskog sreza od Šahovića) upala žena muslimanka, sva okrvavljena. Žandarmi su ustanovili da je ona šenula pameću. Za njom su došle druge dvije muslimanke, koje su za onom jadnicom išle, i ove su objasnile užas prve muslimanke: za vrijeme strašnih zvjerstava u Šahovićima i Pavinom Polju ona je u naručju nosila svoje dijete od mjesec dana. Krvoloci su nevinašce nožem priklali u njenom naručju. Krv vlastitog djeteta okrvavila je nesretnu majku, koja je smjesta šenula pameću...”

Tačan broj pobijenih nikada nije utvrđen. Prema popisu iz 1921. godine (dakle prije pokolja) na tom je području živjelo 2.755 muslimanskih stanovnika (1.559 u Pavinom Polju i 1.195 u Šahovićima). Poslije pokolja ostalo je da živi nekoliko muslimanskih domaćinstava, od kojih je dio njih prešao u pravoslavlje.

U općini Šahovići 1921. godine živjelo je 1.196 muslimana, a deset godina kasnije 123 ili 1.073 manje, dok je u općini Pavino Polje 1921. godine živjelo 1.559 muslimana, a 1931. godine 104 muslimana ili 1.455 manje. Samo s područja ove dvije općine nestalo je 2.528 muslimana. Pored ubijenih, značajan dio se raselio, a očigledno da je trend iseljavanja bošnjačkog stanovništva bio zahvatio i druge krajeve Bjelopoljskog sreza. Tokom 1924–1925. godine bošnjačko stanovništvo iselilo se iz ovih krajeva ostavljajući svoja imanja i dajući ih budzašto.

Bošnjaci su se poslije masakra masovno iseljavali ne samo iz Vraneške doline već iz čitavog Bjelopoljskog okruga. Tako se u dokumentu “Podaci sastavljeni na osnovu naređenja Komisije za proučavanje šumskih prilika u J. Srbiji od 8-1X-1929. godine” nalaze podaci o broju iseljenih bošnjačkih kuća s područja Okruga Bijelo Polje, te stanju u vezi s tim pitanjem. Prema ovom izvještaju, do početka 1930. godine iz Bjelopoljskog okruga iselilo se 1.260 bošnjačkih kuća ili, ako bismo računali kao i ranije, prosječno šest članova po domaćinstvu, došli bismo do brojke od 7.560 lica koja su napustila ove krajeve od 1924. do 1930. godine. Istraživanja pokazuju da je jedan dio Bošnjaka poslije pokolja krenuo za Bosnu, drugi su krenuli u druge krajeve Sandžaka, a treći su se iselili u Tursku.

Utočište u Bosni našli su u krajevima oko Brčkog (Gornji Rahić, Maoča i Čelić). “One porodice koje su se uputile za Brčko poslije nekoliko dana pješačenja, goli, bosi, gladni, po hladnim zimskim danima, stigli su najzad u Gornji Rahić, Maoču, Čelić. Većina njih, oko 140 porodica sa preko 400 članova, stigla je uglavnom u Gornje Rahiće i nešto u Maoču. Jedanaest porodica sa 57 članova stiglo je u Čelić kod Brčkog... Svim ovim porodicama pružena je pomoć u osnovnim namirnicama, a zatim su ih rasporedili u Islamovac, selo ispod Majevice. Tu im je bilo dodijeljeno državno zemljište koje je bilo pod šumom. Oni su tu šumu krčili i privodili je kulturi, na kojoj su počeli da siju žitarice... Mnogi od njih nijesu se snašli, pa su zatražili da im se odobri iseljavanje za Tursku. Udovoljeno je njihovom zahtjevu pa se iselilo preko 100 kuća, skoro sve Kalića (...)

Nesreću muslimana koristili su lokalni moćnici tako što su, poput predsjednika opštine Šahovići, Save Dogovića, naredili da se ne dozvoli nikome iseljenički pasoš ‘bez 3.000 dinara u gotovu’. Dio izbjeglica je otišao za Bosnu, dio za Tursku, dok se značajan dio naselio po okolnim sandžačkim mjestima. Tako je većina bošnjačkih porodica naseljenih u Brodarevu i okolini ustvari iz Vraneške doline. Pošto se ovo stanovništvo iselilo, prodavši ili ostavivši prethodno svoja imanja, ostali su vakufi i džamija u Šahovićima i Pavinom Polju. Sva dobra iz džamija muftijstvo iz Bijelog Polja je popisalo i prenijelo u grad na čuvanje, a ubrzo i predložilo da se zgrade i nepokretna imanja u Šahovićima i Pavinom Polju prodaju na licitaciji, na šta je posebna komisija pri ministarstvu vjera zaključila da treba konsultovati vrhovnog muftiju i tražiti mišljenje istaknutih muslimana iz pomenutih opština.

Podaci ukazuju da je poslije masakra u novembru 1924. godine sa lijeve obale Lima (izuzev Bijelog Polja) muslimansko stanovništvo skoro nestalo. Ako je to bio motiv za pokolj, a više izvora ukazuje na to, ovaj zločin koji po beskrupuloznosti, svireposti i bestijalnosti skoro da nema sličnog primjera, dobija dodatni smisao sa stanovišta njegovih protagonista, te se ‘ćutanje’ o zločinu ili njegovo minimiziranje i relativiziranje može shvatiti samo kao potvrda tog smisla.”

BEZ REAKCIJE I KAZNE

Reakcije na zločin bile su mlake i politički motivirane. Država je svu krivicu svalila na nekoliko beznačajnih žandara, kažnjavajući ih simbolično. Okružnog načelnika Nikodima Cemovića je penzionirala, iako je u vrijeme zločina imao tek 33 godine. Jedini protest zabilježen je u Pljevljima. Budući da je dio muhadžira iz Vraneške doline našao utočište u Pljevljima, na nagovor jednog profesora pljevaljske gimnazije u ovom gradu organiziran je protest povodom toga šta se desilo u Šahovićima. Međutim, demonstranti su uz pomoć žandara razjureni, a načelnik se pozvao na to da se narod buni protiv njegovog veličanstva kralja i države.

Tadašnji narodni poslanik doktor Atif Hadžikadić obavijestio je u svom govoru u Narodnoj Skupštini vladu i narodne poslanike o tome šta se dešavalo u Šahovićima, rekavši, pored ostalog, i sljedeće: “Taj događaj desio se početkom novembra prošle godine, kad je bivši okružni načelnik pokojni Boško Bošković od nepoznate ruke poginuo i kad su organi državne vlasti na pokopu pokojnikovu, i to: okružni belopoljski načelnik N. Cemović i poglavar belopoljski Laza Bogičević i šef finansijske uprave Milan Terić držali raspaljive govore protiv muslimana.

Neposredno iza pogreba na noć između 9. i 10. novembra izvršen je pokolj nad muslimanima u Šahovićima koji su izvršili dve hiljade naoružanih ljudi Poljana, Kolašinaca i drugih. Vlast im je dala oružje oduzeto nekoliko dana ranije od muslimana, da mogu izvršiti te pokolje. Najpre su državne vlasti pokupile kućne starešine i uglednije ljude kao taoce te ih doveli u poglavarstvo u Šahovićima, govoreći da ih traži belopoljsko načelstvo kao taoce. Ljudi su se pokorili toj naredbi, ali mesto da ih organi državne vlasti prate, pozvati su naoružani napadači i predati su njima vezani muslimani. Primivši svezane muslimane-taoce pratioci odmah u daljini od četvrt kilometra od sreskog načelstva pobiše 28 taoca, a trojica se otkupiše. Trideset drugog taoca, jedno dete od 13 godina spasao je jedan pravoslavni Srbin Novak Ašanin, i zbog toga što je spasao ovo dete, umalo mu nisu ovi napadači zapalili kuću.

Nakon toga što su pokolj napravili nad taocima, krenuli su oboružani napadači u dužinu 19 kilometara iz sela Šahovića i celo selo sravnili sa zemljom, popalili kuće poklavši mlado, staro, slabo i nejako. Broj žrtava ne zna se kao ni broj onih koji su u kućama izgoreli. Njihov broj iznosi na stotine, a materijalna šteta nije ni do danas procenjena. Ovi nesrećnici dolazili su u Beograd, tužili su se kod vlade, tražili su na najvišem mestu audijenciju i molili su da im se u našoj državi da jedan kut zemlje, gde će moći sigurno život da provode i da njihova glava na ramenu bude sigurna. Ali država se ni do danas nije pobrinula za ove jadnike niti im je imetak procenila.

Najgore je u ovom slučaju što mesna državna vlast nije ništa preduzela protiv ovih zverstava, i najgore je u ovom slučaju što su državne vlasti belopoljskog okruga pustile da njihovu dužnost u traženju onoga zlikovca vrše neodgovorni i naoružane od vlasti čete, koje su potsticane od samih državnih organa za pokolj nad muslimanima. To vam je najbolji primer kako se nekažnjeno uništuju domovi muslimana. Zbog jedne glave, zbog glave Boška Boškovića na stotine muslimana zaklano je i popaljeno. Kakva je to država, kakav je to pravni poredak, kad je svakome dozvoljeno da može građane ove zemlje po miloj volji i da kolje i pali, a da ne bude pozvan na odgovornost?!”

DUBOKE POSLJEDICE

Tadašnja država bila je parlamentarna zemlja. Pa ipak, čitav je zločin zataškan. Da je bilo ko tada poveo makar i najpovršniju istragu, veoma bi lahko otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe. No, istrage nije bilo. Osuđena su, simbolično, dva-tri stražara zatvora u Šahovićima, jer su se bili “dogovorili s osvetnicima” da im predaju zatvorenike. Razumije se, bila je najavljena obimna istraga. Sve je ispalo sprdnja s pravdom, barem tako tvrdi Milovan Đilas, osoba koja je javno i prva progovorila o ovom zločinu bez pandana u crnogorskoj historiji. Danas se pouzdano zna da su Boška Boškovića ubili kolašinske komite kako bi mu se osvetili zbog ubistva Petra Dulovića, koji je ubijen samo zato što je bio brat poznatog komite Todora Dulovića, inače pobratima ubica Boška Boškovića.

Zločin najbolje objašnjavaju posljedice i odnos potomaka prema njemu. Paradoksalno, ali se u tome može prepoznati i “smisao” ovoga zločina. S jednog prostora nestalo je bošnjačko stanovništvo, osuđeno od “osvetnika” da ispašta “grijehove” ranijih stoljeća, taložene u mitskoj svijesti onih koji misle da postoji njihova gradacija, po kojoj se oni mogu dijeliti na “manje” ili “više”. Ako razgrnete maglu nataložene mitske svijesti kod svih balkanskih naroda, vrlo često ćete otkriti da se iza patetičnog pozivanja na historiju, najčešće krije prizemno koristoljublje proisteklo iz nerijetkog shvatanja rata kao “zanatske” djelatnosti i načina rješavanja problema.

Teško da će ikada biti utvrđen tačan broj žrtava zločina o kojem se šutjelo decenijama. Za šutnju su potrebu imali i dželati i njihovi potomci, kao i žrtve i njihovi potomci. Dželati jer su se stidjeli, o čemu uvjerljivo svjedoče učesnici događaja u izjavi datoj generalu Jaukoviću 1973. godine. Potomci žrtava svjedoče o vlastitoj nesreći. I kada bi to uradili, to je više bilo svjedočanstvo o njihovoj iluziji, neukosti, naivnosti i izgubljenosti nego svjedočenje o tragediji (Predstavka muslimana izbjeglih poslije pokolja u Šahovićima kralju Aleksandru, Višegrad 17. juna 1925),

Nemoć, nesigurnost, očaj, bijeda, ugrožen fizički opstanak zajednički je sadržaj svih apela Bošnjaka tog vremena. Država koja ih je smatrala “nužnim zlom” bila je glavni pokrovitelj zločina nad njima odbijanjem da kazni krivce ili barem formalno pokuša pokazati da je bila kadra svim svojim državljanima garantirati barem život. Istina, to je bilo vrijeme kada se jugoslavenska država silom “nastanjivala” u Crnoj Gori i kada su i sami Crnogorci životima plaćali cijenu “ujedinjenja” osmišljenu u glavi radikala Nikole Pašića.

Vrsta gerilskog rata, vođenog između pristalica i protivnika bezuvjetnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, pretvorila je od Božićnog ustanka 1918. pa sve do kraja 1924. godine područje Crne Gore u “besudnu zemlju” u kojoj su sila, zločin i nasilje bili svakodnevica. Crnogorske šume bile su nastanjene komitama, koji su se svakodnevno obračunavali s predstavnicima vlasti. U odnosu na komite, protivnike bezuvjetnog ujedinjenja, muslimanski komiti činili su marginalnu grupu.

Drugi aspekt uzroka zločina treba tražiti u dugotrajnom i prisutnom antagonizmu između kršćana i muslimana koji je posebno na ovom prostoru bio dugotrajan i žestok. To nije samo ono što Đilas smješta u kontekst vjerskog atavizma i mržnje između “krsta i polumjeseca”. Problem je bio daleko složeniji, a uzroci veoma kompleksni. Najkarakterističniji proces iseljavanja vezuje se za kolašinske Bošnjake. Shodno odlukama Berlinskog kongresa, Nuri-beg, kolašinski kapetan, predao je ključeve Kolašina knjazu Nikoli 4. oktobra 1878. godine. Zvanične vlasti predale su grad sa svim selima do Mojkovca, a da mjesno bošnjačko stanovništvo o tome nije bilo obaviješteno.

Knjaz je, po zauzeću Kolašina, dozvolio kolašinskim muslimanima da mogu prodati kuće i zemlju, ali je, s druge strane, bilo potajno naređeno kršćanima da ne kupuju ništa od njih, pod izgovorom da nemaju novca. Pozivajući se na proklamaciju knjaza Nikole od 13. jula 1881. godine, kolašinski Bošnjaci pokušavali su da se vrate na svoju zemlju, koju su u međuvremenu bili zaposjeli Crnogorci. Pošto je mnogim Bošnjacima zemlja bila konfiscirana, a 1881. godine i oduzimana, Bošnjaci Kolašina zauvijek su se iselili 1886. Naravno da je u takvim okolnostima bilo atavizma, iako drugi primjeri u Crnoj Gori takav uzrok s pravom relativiziraju. Radi se o tome da je stereotipom o vjerskom atavizmu i mržnji samo osnažen motiv za zločin. Iza navodnog vjerskog “atavizma i mržnje” krili su se najprizemniji ovozemaljski motivi pljačke i otimačine.

Kao najveća paradoksalnost u cijelom slučaju nameće se pitanje ko je ubio Boška Boškovića. Paradoks ovoga pitanja leži u pokušaju “legalizacije osvete” kao legitimnog i opravdanog čina i pravdanja zločina kao takvog. “Krvna osveta”, kao supstrat običajnog prava, podrazumijeva obavezu najbližih srodnika da se “osvete” ili nad ubicom ili nad njegovim najbližim srodnicima. To nikada niti je bilo niti je značilo osvetu nad svim sunarodnjacima ubice, posebno ne nad onima koji su bili manji od puške. Osveta nad nenaoružanim i nemoćnim u crnogorskom običajnom pravu uvijek se smatrala kukavičkim činom nedostojnim junaka i sramoćenjem onoga u čije je ime “osveta” izvršavana.