Članak

PIŠE HAMZA MEMIŠEVIĆ

Ruska politika na Balkanu (II)

Putinov dolazak na vlast bila je jasna poruka da je zatvoreno poglavlje slabe Rusije.

Za NAP piše: Hamza Memišević, doktorand na Fakultetu političkih nauka UNSA

Tijekom 1917. godine u Rusiji je izbila revolucija, koja je za posljedicu imala značajne promjene. Na vlast dolaze boljševici čije je djelovanje bilo determinirano ideologijom komunizma. Važno je naglasiti da je carska Rusija bila protiv stvaranja zajedničke države Jugoslavije, plašeći se scenarija u kojem bi pravoslavni element oslabio imajući u vidu etničku i vjersku šarolikost u takvoj državi.

Poljski historičar Jerzy Holzer kazao je da je komunizam imao tri faze, prvu fazu kao pokret, zatim kao sistem i posljednju fazu kao imperij. Sovjetski Savez definitivno je predstavljao imperij. Teritorija Sovjetskog Saveza podudarala se sa koncepcijama Halforda Mackindera.

Odnosi Kraljevine Jugoslavije sa SSSR-­om bili su na niskom nivou, tek 1940. godine postepeno dolazi do uspostave odnosa između dvaju država. Kraj Drugog svjetskog rata donio je temeljite promjene u Jugoslaviji, koje su se ogledale u ideološkim, društvenim i političkim promjenama. Komunistički režim inspiriran sovjetskim načinom vladanja uspostavljen je u Jugoslaviji. Sukob Staljina sa Titom 1948. godine prekinuo je tijesnu saradnju i nikada više nije ostvaren prethodni stepen odnosa. Rascjep u komunističkom bloku vješto je iskoristio Zapad, pridobivši Jugoslaviju za sebe. U razdoblju Hladnog rata Jugoslavija preuzima ulogu bedema protiv SSSR-a­ i postaje paradigmom socijalizma koji je neovisan od Moskve, a podržan od Zapada.

Raspadom Jugoslavije, Bosna i Hercegovina kao neovisna država dolazi u pažnju ruske politike i nauke. Od raspada Jugoslavije pa do danas rusku politiku prema Balkanu i samoj Bosni i Hercegovini treba promatrati kroz četiri faze. Prva faza podrazumijevala je kapitulaciju pred Zapadom. Druga faza uključivala je tijesnu saradnju sa Zapadom u pogledu Balkana. Treća faza išla je u smjeru distanciranja od zapadne politike, odnosno stvaranja pretpostavki za posljednju fazu koja je usmjerena ka samostalnom djelovanju Rusije u pogledu rješavanja geopolitičkih pitanja na Balkanu.

Raspadom SSSR­-a, Rusija se našla u podređenom položaju, ekonomski iscrpljena i lišena stvarne moći. Bipolarni poredak pretvorio se u unipolarni poredak kojim dominiraju Sjedinjene Američke Države. Poslušnost i slijeđenje zapadnog diktata nagrađeno je kreditima za oporavak ruske privrede i društva. Pokazatelj ruske podređenosti spram zapada, jeste i činjenica da je Rusija podržala neovisnost Bosne i Hercegovine i rezoluciju 757 Vijeća sigurnosti u kojoj se Savezna Republika Jugoslavija označava agresorom.

Ruska Federacija podržala je osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Interesantno je razmišljanje britanskog autora Brendana Simmsa, koji kazuje da su Francuska i Velika Britanija koristile Rusiju kao alibi da ne djeluju u korist Bosne i Hercegovine. Konstantin Nikiforov pripadao je krugu ljudi koji su bili bliski predsjedniku Jeljcinu. On tvrdi da predsjednik Jeljcin nije pridavao pažnju Srbima. Lojalnost Sjedinjenim Američkim Državama u tom razdoblju bila je najvažnija stvar za Rusiju. Prilikom susreta sa srpskom delegacijom šef ruske diplomacije Andrej Kozirjev uvijek je pričao na engleskom, iako su članovi srpske delegacije govorili ruski jezik.

Smjerokaz za novu rusku političku paradigmu uspostavio je ministar vanjskih poslova Primakov. On je smatrao da Rusija ne treba insistirati na rigidnom antizapadnjaštvu iz vremena SSSR­-a kao ideji vodilji, ali mora primorati Zapad da poštuje Rusiju. Poruka te doktrine bila je da Rusija nikada više ne smije biti bezopasna i bezidejna kao u razdoblju nakon Hladnog rata.

Tijekom trajanja jugoslavenskih ratova, uključujući i agresiju na RBiH, Rusija nije djelovala samostalno. Suočena sa vlastitim problemima, nije imala mogućnosti i prostora da se umiješa u druga pitanja. Tih je godina američka veleposlanica pri Ujedinjenim nacijama, a kasnije državna tajnica Sjedinjenih Američkih Država Madeleine Albright predlagala podjelu Rusije na tri zone: azijsku, europsku i sibirsku.

Djelovanje ruskih dobrovoljaca u razdoblju agresije na Republike Bosnu i Hercegovine treba promatrati na liniji njegovanja pravoslavnih i slavenskih veza. Glas Srba i Srbije u Moskvi bila je Ruska pravoslavna crkva. Ova crkva uz Grčku pravoslavnu crkvu predstavlja ključnu platformu za borbu protiv zapadnog saveza i globalizma.

Nakon okončanja agresije i potpisivanja Dejtonskog sporazuma visok stepen kooperativnosti Rusije sa Zapadom u pogledu Bosne i Hercegovine je nastavljen. Godinu po okončanju rata Rusija je uputila 1.400 vojnika u sastav međunarodnih snaga u BiH. Izvještaj Komisije za reformu odbrane BiH iz 2003. godine dobio je podršku Ruske Federacije. Ambasador Rusije u BiH podržao je izvještaj u kojem je stajalo da je budućnost BiH Partnerstvo za mir, NATO i EU.

Putinov dolazak na vlast bila je jasna poruka da je zatvoreno poglavlje slabe Rusije. Slom Sovjetskog Saveza za Putina je bio najtragičniji moment XX stoljeća. Od samog dolaska na vlast on je bio odlučan i čvrst u svojoj namjeri da vrati Rusiju na veliku pozornicu. Putinova Rusija usmjerena je ka podrivanju dominantnog američkog sustava u međunarodnim odnosima i stvaranju multipolarnog ozračja u svjetskoj politici. Intervencija u Gruziji bila je nagovještaj iskakanja Rusije sa zapadnih tračnica i povratak na stoljetne težnje i ciljeve Rusije i ruskog naroda.

Analizu Balkana za potrebe ruske politike obavlja Institut za slavistiku, ali i specijalizirana odjeljenja u sklopu Ministarstva vanjskih poslova. Ruska historiografija i politika, kada opisuju događaje iz perioda 1992­-1995. na teritoriji Bosne i Hercegovine, koriste termin “građanski rat”. Vrijedno je spomenuti autore Jelenu Guskovu, Nikita Bondarjeva, Petra Iskenderova, Dugina i druge koji se u svojim analizama dotiču Bosne i političkih procesa vezanih za Balkan.

Dakle, Rusija iz 1992. godine jasno je podržala Rezoluciju 757, a kasnije protokom vremena, zvanična politika izbjegava koristiti tačan termin za opis rata. Ruska politika i historiografija “postdejtonsku” Bosnu i Hercegovinu smatraju zemljom zamrznutog konflikta. Takvo stajalište potkrepljuju argumentima da Bosna i Hercegovina nije riješila nijedno relevantno pitanje, prije svega se misli na nacionalna i teritorijalna, zbog kojih se dogodio, kako oni navode, “građanski rat”. Ruski historičari koji simpatiziraju srpske stavove, Bosnu i Hercegovinu nazivaju eksperimentom međunarodne zajednice.

Zvanična ruska politika entitet Republika srpska tretira u sklopu ukupnih odnosa prema Srbiji i Srbima. Ista je stvar sa Hrvatima u BiH, koji se tretiraju kroz prizmu odnosa sa Hrvatskom, koja je prema mišljenju ruskih geopolitičkih stratega pod utjecajem Srednje Europe (Njemačke i Vatikana). Kada su u pitanju Bošnjaci, Rusija zastupa stav o njihovom državotvornom pravu. Takav stav podrazumijeva pravo Bošnjaka na državu, ali im se osporava mogućnost suverenog vođenja procesa unutar države na bazi demografske većine.

Aleksandr Dugin ističe da demografski dominantno muslimanske zemlje svoju politiku trebaju artikulirati preko Irana. On navodi da je Iran jedina neovisna i samostalna muslimanska zemlja. Participacija u sklopu Vijeća za provedbu mira (PIC) i stolica u Vijeću sigurnosti UN­a Rusiju čine nezaobilaznim faktorom u slučaju bosanskog pitanja. Trenutne priče iz Moskve o očuvanju Dejtonskog sporazuma, ali bez visokog predstavnika, značile bi pobjedu Rusije na ovom podneblju.

#Balkan #BosnaiHercegovina #hamzamemišević #Rusija #VladimirPutin #BiH