Ruska politika na Balkanu (I)

Za NAP piše: Hamza Memišević, doktorand na Fakultetu političkih nauka UNSA

Odnos Ruske Federacije prema Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko godina privlači svekoliku pažnju. Činjenica je da smo imali trend koji, istina, još postoji, a ogleda se u hiperprodukciji brojnih analiza koje imaju odgovor na svako kompleksno pitanje iz oblasti geopolitike, povijesti, politike i drugih društvenih znanosti.

Teorija realizma u međunarodnim odnosima najadekvatnije objašnjava ponašanje velikih sila. John Merasheimer, vodeći teoretičar realizma, ističe da ova teorija počiva na pet pretpostavki. Prema Mearsheimeru, međunarodni poredak je anarhičan; sve države, a posebno velike sile, posjeduju vojni kapacitet. Države ne smiju vjerovati u intencije drugih država, zatim, primarni cilj država u međunarodnim odnosima jeste preživljavanje. Posljednja pretpostavka glasi da su države racionalni akteri.

Kada se govori o politici velikih sila, od velike je važnosti imati na umu njihovu interesnu logiku, odnosno njihov krajnji cilj. U svom djelovanju velike sile posve isključuju etiku, a primat daju “krvi i gvožđu”. Kroz historiju, ruski utjecaj se manifestirao na različite načine. U vremenu carske Rusije utjecaj se ispoljavao kroz širenje ideja pravoslavlja i panslavizma. Od 1917-­1991 (SSSR) komunizam je bio model za širenje utjecaja. Tijekom XIX stoljeća velike sile počinju iskazivati interes za teritorijama Osmanske države. Od kraja Bečkog rata Osmanska država počinje slabiti i postepeno ulazi u fazu dekadanse.

Svjesne te činjenice, velike sile toga vremena zauzele su poziciju da Istočno pitanje treba rješavati u sklopu europskog koncerta (Francuska, Velika Britanija, Pruska, Rusija i Austrija). Različite koncepcije unutar europskog koncerta prouzročile su krah ovoga sistema. Rusija je željela samostalno djelovati i ostvariti svoj interes. Ovladati Balkanom i napraviti put ka konačnoj kontroli nad Bosforom i Dardanelama bio je primarni cilj carske Rusije.

Kontrola nad Balkanom i ovim prolazima omogućila bi Rusiji da učestvuje u geopolitičkim igrama u Sredozemlju. U cilju ostvarivanja svojih planova, carska Rusija igrala je na brojne faktore. Balkanski narodi mogli su u takvim koncepcijama tražiti prostor za svoje velikodržavne planove. Grčko društvo Heterija Filika (Društvo prijatelja) predstavljalo je rusku ispostavu. Ovo društvo pokrenut će 1821. godine grčki ustanak za neovisnost od Osmanske države.

Grčko i srpsko pitanje unutar Osmanske države riješeno je uz pomoć vanjske intervencije. Kučuk­-Kajnardžijskim mirom iz 1774. godine Rusija je dobila mogućnost da intervenira u ime pravoslavnog elementa u sklopu Osmanske države. Otežavajuća okolnost za ruski faktor uslijedila je nakon gubitka Krimskog rata 1856. godine. Jedna od odredaba mirovnog ugovora glasila je da Rusija svoja buduća djelovanja mora dogovarati sa ostalim velikim silama.

Upravo će ta odredba spriječiti realizaciju Sanstefanskog mira. Prema ovom sporazumu nastale bi nove političke činjenice na terenu. Velika Bugarska bila je zamišljena kao ključni ruski igrač u ovom području, dok bi Bosna dobila autonomni položaj u okviru Osmanske države. Odluke Sanstefanskog mira revidirane su odlukama Berlinskog kongresa. Najveći pritisak u pogledu revizije ovoga sporazuma odigrala je Britanija, plašeći se ruskog osvajanja moreuza i Istanbula. Velika Bugarska bila bi samo poligon s kojega bi Rusija odmjeravala snage s Britanijom na Srednjem Istoku i Indiji.

Sredinom XIX vijeka Rusija počinje iskazivati interes prema Bosanskom ejaletu. Srpski misionari iz Dalmacije i Vojvodine djelovali su na teritoriji Bosne. Njihova aktivnost bila je podržana od ruskog faktora. Rusija bi najprije omogućila školovanje pravoslavnim mladićima iz osmanskih provincija, a oni bi poslije imali zadatak da djeluju u polju prosvjete, ali i širenja pravoslavnih interesa. Vjetar u leđa bosanskim pravoslavcima davao je ruski konzul Giljfreding.

Diplomatski predstavnici Rusije igrali su značajnu ulogu u širenju rusko/slavensko/pravoslavnog utjecaja u europskim dijelovima Osmanske države. Organizirane su proslave u čast rođendana ruskog cara, a jedna takva proslava upriličena je 1859. godine u Sarajevu. Četiri godine nakon ove proslave italijanski konzul zapazio je da se “pravoslavni hrišćani simpatiziraju s Rusijom, čemu je uzrok vjera, ne poznaju nikakvu ideju nacionalnosti, koja se kod njih nalazi još u stanju maglovitosti”.

Suvremena srpska historiografija puna je subjektivnih analiza i stavova u pogledu bošnjačkog identiteta, od toga da su Bošnjaci otpadnici od srpstva, pa do toga da je bošnjaštvo proizvod stranog okupatora. Ipak, ovaj izvještaj italijanskog konzula kazuje nam da su stvari u pogledu formiranja nacionalnih identiteta bile značajno drugačije.

Nacionalizam kao fenomen 18. i 19. stoljeća imao je drugačiji tijek razvitka na prostoru Bosnu i Hercegovine. Panslavenska i pravoslavna ideja u XIX stoljeću predstavljale su dio šire ruske strategije usmjerene ka ostvarivanju vlastitih ideja. Također, ove ideje nastaju kao protuteža pangermanskom utjecaju. Ruski panslavist Rotislav Fadajev (1824-­1882.) govorio je da Slaveni treba da teže neovisnosti, a kasnije što bližem i jačem savezništvu s Rusijom, jer njoj bi pripala uloga da u međunarodnim odnosima govori u ime svih Slavena. Poredak koji je proizašao iz Berlinskog kongresa u određenoj mjeri umanjio je utjecaj Rusije na Balkan.

Dinastija Obrenović u Srbiji njegovala je dobre veze sa Austro-Ugarskom. Tijekom 1881. godine potpisana je tajna konvencija između Kneževine Srbije i Austro-Ugarske. U tom razdoblju postojala je evidentna polarizacija unutar srpske politike u pogledu vanjskopolitičke orijentacije. Ubistvom kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine, u Srbiji dolazi do smjene dinastije. Dolazak Karađorđevića na vlast imao je direktne posljedice za Bosnu.

Austro-Ugarska je izgubila utjecaj na Srbiju zbog toga što se nova dinastija prvenstveno oslanjala na Francusku. Majski prevrat na određeni način vratio je Rusiju u igru na ovom području. Težište svoje politike na Balkanu Rusija je prebacila sa Sofije na Beograd. Ruska politika oslonac je imala u radikalskom elementu. Izbijanjem Aneksione krize 1908. godine Srbija je očekivala podršku i pomoć Rusije, ali ipak sve je ostalo na riječima.

Austro-Ugarska je 1908. godine izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine, te na taj način spriječila realizaciju srpskih planova u Bosni i Hercegovini. Aneksija se dogodila uz njemačku podršku i rusku suglasnost. Privremeni krah srpskih koncepcija u vezi sa Bosnom i Hercegovinom, prouzročen je izostankom ruske akcije. Razlog za izostanak ruske potpore ogledao se u očitom slabljenju Ruskog Carstva. Tijekom 1905. godine Rusija je doživjela unutarnje nemire, ali i pretrpjela poraz u ratu sa Japanom. Jačanje Njemačke u tom razdoblju izazvalo je strah kod Rusije, Britanije i Francuske. Ove zemlje težile su očuvanju statusa quo, sve u cilju zaštite svojih kolonijalnih interesa.

Balkanski savez i Prvi balkanski rat ostvaren je po diktatu Rusije. Glavna ličnost u ostvarenju ovoga plana bio je Nikolaj Hartving, ruski poslanik u Beogradu. U svojim promišljanjima isticao je da Srbija treba da bude stožerna država ruske politike na Balkanu. Kako ističe Andrew Rossos, stvaranjem balkanskog saveza, koji je imao antiosmansku tendenciju, ruska moć je porasla. Ipak, Drugi balkanski rat, odnosno međusaveznička borba otupila je rusku moć na Balkanu.