Zlatni ljiljani za ‘Istragu sedmice’: Ono što je krvlju natopljeno ne smije se zaboraviti!

(Patria) - Heroji Armije RBiH dali su nemjerljiv doprinos u odbrani domovine od agresorskog zla, a najhrabriji od njih nagrađivani su najvećim priznanjem Zlatni ljiljan.

Prema evidenciji od 31. decembra 1995, 5.360 žena je branilo BiH u redovima Armije RBiH. Trinaest njih dobitnice su najvećeg ratnog priznanja ‘Zlatni ljiljan’. Jedna od njih je i Dževada Tataragić – Trešnjo koja je govorila u emisiji ‘Istraga sedmice’ Hayat TV.

Ono što je krvlju natopljno ne smije se zaboraviti. Dala sam koliko sam mogla dok me nije spriječilo moje ranjavanje. Bila sam na liječenju. Najveća želja mi je bila da se vratim među svoju boračku populaciju. Govorili su mi da ću biti teret ako se vratim, ali ja se tako nisam osjećala. Nigdje se ne osjećam tako dobro kao tu. Nisam se osjećala kao teret. Nikada nisam poželjela da odem, a ni sada ne želim da odem – rekla je Tataragić – Trešnjo.

Edin Haračić je za vrijeme agresije na BiH uspio uništiti šest tenkova za tri dana. Često na internetu možemo vidjeti snimke sa svjetskih ratišta, te vidimo da ljudi u patikama i bez ikakve opreme uništavaju oklopna vozila. Slično nešto je bilo i 1993.

I nas je takva agresija mahom zadesila u trenerkama, patikama, farmerkama. I ja sam od onih koji je krenuo kao dobrovoljac. Improvizovalo se. Može se napraviti paralela – koliko se pomaže Ukrajini sa silnim naoružanjem, a koliko je nama teško u odnosu na embargo koji su nam nametnuli i koliko nismo imali naoružanja – govori Haračić.

Za Fahrudina Ćatovića kažu da je ustao iz mrtvih. Nakon tri kliničke smrti ostao je živ, te je njegovo zdravstveno stanje se uspjelo stabilizirati. Nakon posljenjeg ranjavanja, Ćatović se probudio u mrtvačnici.

Takve su okolnosti bile s obzirom na to da je u tom periodu bio napad na Igman i Bjelašnicu i dolazilo je ranjenika sa više strana. U tom periodu smo imali problema sa saniterskim amterijalom. Vjerovatno su se zalihe brzo potrošile. Bio sam iscrpljen i često sam padao u kliničke. Kažu treći put se ne izvlači, a ja sam nekako uspio – kazao je Ćatović.

Još jedna od dobitnica ‘Zlatnog ljiljana’ koja je sa hrabrošću i srcem stala u odbranu BiH je i Zlata Gazibara. Iz Slovenije je prošla pola puta pješke kako bi se borila u BiH.

I sada sam državljanin Slovenije. Tad sam radila u Sloveniji. Situacija je bila teška. Napustila sam sve i krenula sam. Pola puta sam prešla pješice. Prebacivala sam se. Bilo je ratno stanje. Teško je bilo doći. Ja sam iz Krajine. Uputila sam se sa vojnicima. Rekli su mi da nema žena u vojsci, ali da pokušam. Meni je bilo teško. Za njih sam bila špijun. Kasnije kad se sve dokazalo primili su me – prisjetila se Gazibara.

Dževadu Tataragić – Trešnjo rat je zatekao u Foči. Nakon što je završila smjenu na poslu u Višegradu, Dževada se zaputila u Foču na Bajram kod svoga oca. Međutim, barikade su stavljene.

Nisam se više mogla vratiti. Nakon sedam godina sam dobila posao. Bilo mi je teško da ga ostavim. Direktorica mi je rekla čim se barikade dignu da se vratim jer ću izgubiti posao. Babo mi nije dao da se vratim. Ušli su Crnogorci u Foču i bilo je šta je bilo. Mi smo čamcima prešli preko Drine. Sjećala sam se naninih riječi ‘ne živa njima u ruke’. Bilo je totalno rasulo – govori Tataragić – Trešnjo.

Haračić je znao pucati zbog dotadašnjeg iskustva u JNA. Kako kaže, htjeli su ih poslati na hrvatsko ratište. Međutim, odbili su da idu.

Pješke smo došli u Tuzlu. Odložili naoružanje i poslije su nas počeli porganjati. Krio sam se jedno vrijeme. Čim je krenulo kod nas, bio sam dobrovoljac. Sve nas odlikuje jedno te isto i motiv i volja. Nije to bilo neko iskustvo. Napadali smo jedno uporište. U hodu smo učili ratovati. Tako je bilo i za druge stvari. Puno toga smo morali u hodu učiti – kazao je Haračić.

Dževada i Edin su bili punoljetni kad je krenuo rat, a Ćatović je u to vrijeme imao 14 godina. Ispričao nam je kako je odlučio otići u rat.

Rođen sam u Brčkom. Moj prvi dodir sa ratom je krenuo iz Brčkog. Svima je nama slična sudbina. Svi smo se stavili na raspolaganje zbog svoje mahale, porodice, prijatelja i sve ostalo. Nije bilo izbora. U Sarajevu i u ostalim dijelovima nije se baš ozbiljno shvatalo šta će biti. Padom Vukovara taj intenzitet je i krenuo duž Save. Dosta hrvatske vojske je prešlo na našu stranu padom Vukovara. Bilo je spašavajte kućni prag. Moralo se nešto upisati u papire. Uvijek je u komandi postojao taj problem.

Mene niko nije mogao zaustaviti. Na kraju se to kanalisalo samo. To je bila moja želja. Taman sam trebao sa tim ljetom završiti osnovnu školu. Sve se nekako poklopilo, a u drugu ruku iskomplikovalo. Krenuo je rat i gotovo. Nema nazad – prisjetio se Ćatović.
Zlati Gazibari nisu vjerovali da zna nositi pušku, te je nisu htjeli ni primiti u vojsku. Dodaje da ni zbog toga što je bila jedina žena nisu željeli da je prime.

Na slobodnoj teritoriji Brčko od samog početka rata, pa do kraja rata nisam vidjela da je žena bila borac. Bilo je onih koje su radile u kuhinji. Bila sam vojnik. Nisam nikad počinila ratni zločin. Nisam dala da se maltretiraju. Bila sam sve vrijeme na slobodnoj teritoriji Brčko. Tri puta sam ranjena. Svi znamo da je rat mnogo toga učinio. Mnoge nepravde su bile u ratu, ali sad su veće. I danas se borimo za svoja prava. Nikad me niko nije poštedio da kaže nemoj ići na stražu jer je zima – govori Gazibara, prenosi Hayat.ba.