Bandić: Ko štiti radnike koji brinu o najranjivijim kategorijama u našem društvu?

(Patria) - Zastupnik Stranke za BiH u Skupštini Kantona Sarajevo (KS) Muamer Bandić oglasio se jutros saopštenjem o alarmantnom stanju zaposlenika u ustanovama socijalne zaštite u FBiH.

Ko štiti radnike koji brinu o najranjivijim kategorijama u našem društvu, upitao je Bandić na početku svog saopštenja.

Pet federalnih ustanova socijalne zaštite - Bakovići, Drin, Ljubuški, Pazarić i Sarajevo, navodi Bandić, nose teret institucionalne brige o osobama s invaliditetom, duševnim smetnjama, teškoćama u intelektualnom razvoju te djeci i maloljetnicima s poremećajima u ponašanju.

No, dodaje, stvarna "prva linija" sistema socijalne zaštite ovih osoba nisu same institucije, zakoni ili pravilnici, već ljudi, njegovatelji, medicinski i stručni radnici, odgajatelji i pomoćno osoblje. Ljudi koji rade pod stalnim profesionalnim i sigurnosnim pritiskom. I tu zapravo počinje problem.

- Federacija Bosne i Hercegovine je kroz Zakon o ustanovama socijalne zaštite jasno definisala obaveze nadležnih organa. Međutim, izostalo je ono bez čega nijedan sistem ne može funkcionisati, minimalni standardi i jedinstvena pravila. Bez propisanih minimalnih standarda i jedinstvenih pravila sve ostaje puka improvizacija.

Zakon izričito obavezuje federalnog ministra rada i socijalne politike da propiše minimalne standarde za prostor, opremu i kadar u ustanovama socijalne zaštite, dok federalni ministar zdravstva treba da definiše standarde zdravstvene njege.

Još je važnije za radnike što zakon predviđa donošenje jedinstvenih kriterija za utvrđivanje visine plata i drugih primanja zaposlenih. U praksi to ne postoji. Sve je izostavljeno, zaboravljeno i gurnuto u ladice da skuplja prašinu - ističe Bandić.

Rezultat takvog nemara, nastavlja u svom saopštenju, je da u ovim institucijama radnici za obavljanje istih ili sličnih poslova primaju različite naknade, imaju neujednačene uslove rada, dok institucije imaju različite sistematizacije radnih mjesta te nejednak broj zaposlenih po smjeni.

Zbog toga u pojedinim ustanovama tek jedan radnik tokom noćne smjene brine o desetinama korisnika. Takva organizacija rada ne može osigurati ni minimum sigurnosti, ni za zaposlene, koji su preopterećeni i izloženi riziku, ni za štićenike, čija je zaštita time ozbiljno ugrožena.

- Izostanak jasno propisanih standarda i kontrole otvara prostor za samovolju uprave. Direktori ovih ustanova faktički preuzimaju neograničenu moć odlučivanja, pri čemu položaj zaposlenika i raspodjela finansijskih sredstava zavise od ličnog nahođenja, a ne od transparentnih i zakonitih kriterija.

Posljedice ovakvog sistema već su evidentne i imaju karakter sistemskog urušavanja radnih standarda, profesionalnih normi i etike. Finansijske benefite ne ostvaruju zaposleni koji rade odgovorno i u skladu s važećim pravilima, već pojedinci koji udovoljavaju ličnim zahtjevima rukovodstva.

Time se direktno obesmišljavaju pravila i procedure, koje postaju formalnost bez stvarne primjene. Kriteriji rada se proizvoljno tumače i prilagođavaju interesima pojedinaca, što dugoročno dovodi do pada kvaliteta usluga i ozbiljnog narušavanja povjerenja u institucije - upozorava Bandić.

Prema njegovim riječima, na ovakav način se sistem socijalne zaštite ne gradi, već se "krpi". A cijena tog krpljenja je visoka, nezadovoljstvo zaposlenih, odlazak stručnog kadra i pad kvaliteta usluga.

- Primjer Zavoda u Pazariću, posebno u mandatu prethodnog direktora, jasno pokazuje razmjere problema s kojima se ove ustanove suočavaju. Prema navodima sindikalnih organizacija, riječ je o ustanovi s najnižim primanjima, najtežim uslovima rada i najvećim pritiskom na zaposlene koji rade direktno s korisnicima.

Dok su druge ustanove, u saradnji sa sindikatima, uspjele napraviti određene pomake kroz korekcije satnica ili jednokratne naknade, Pazarić je ostao zarobljen u statusu quo. Slučaj Pazarić pokazuje svu manjkavost našeg institucionalnog antisistema, konstantne improvizacije, uvijek nedorečene i nikada dovedene do kraja.

Kada država ne postavi jasna i obavezujuća pravila, radno-pravni i socio-ekonomski položaj zaposlenih zavisi od lokalnih praksi, finansijske "snalažljivosti", geografske pripadnosti i ličnih sposobnosti, odnosno nesposobnosti direktora.

Dodamo li tome neujednačeno finansiranje ovakvih ustanova iz kantona, dobijamo sistem koji jedva preživljava na granici funkcionalnosti - govori Bandić.

Na otužno stanje u ovim ustanovama već su upozoravali sindikati. Slali su inicijative, pisali dopise, predlagali modele finansijske stabilizacije te zahtijevali sastanke s nadležnim ministarstvom.

Jedini odgovor koji su dobili jeste da ministarstvo "ne može uticati" na socio-ekonomski status zaposlenih, čime se odgovornost za brigu o uposlenicima prebacuje na same ustanove, što je pravni nonsens.

- Na prvom mjestu riječ je o ustanovama Federacije BiH, pod direktnom nadležnošću Ministarstva rada i socijalne politike FBiH. I tu dolazimo do ključnog pitanja, kako ministarstvo, koje ima zakonsku obavezu da propiše standarde, uopće može tvrditi da nema nikakav uticaj?

Zakon je tu veoma jasan i izričit. Ministar rada i socijalne politike FBiH, u konsultaciji s ustanovama, mora donijeti propis kojim se utvrđuju jedinstveni standardi za plate i druga primanja zaposlenih. Taj zakon, donesen još 2022. godine, i dalje je na snazi.

Istovremeno, ministarstvo učestvuje u imenovanju upravljačkih struktura u tim ustanovama, svih upravnih i nadzornih odbora. Zbog toga tvrdnja o "nemogućnosti uticaja" nije ništa drugo nego izbjegavanje odgovornosti za stanje u kojem se ove ustanove i njihovi uposlenici nalaze.

U pojedinim ustanovama situacija je svedena na apsurd, jedan radnik tokom noćne smjene ostaje odgovoran za desetine korisnika. Takva organizacija rada ne može osigurati ni minimum sigurnosti, ni za zaposlene, koji su preopterećeni i izloženi riziku, ni za štićenike, čija je zaštita time ozbiljno ugrožena.

Izostanak jasno propisanih standarda i kontrole otvara prostor za samovolju uprave. Direktori ovih ustanova faktički preuzimaju neograničenu moć odlučivanja, pri čemu položaj zaposlenika i raspodjela finansijskih sredstava zavise od ličnog nahođenja, a ne od transparentnih i zakonitih kriterija - potcrtava Bandić.

Posljedice ovakvog sistema rada, napominje, već su duboko ukorijenjene, radni standardi, profesionalne norme i osnovna etička načela ozbiljno su narušeni. Umjesto da se vrednuje odgovoran i zakonit rad, finansijske benefite dobijaju oni koji su bliski rukovodstvu i spremni ispunjavati njegove lične zahtjeve. Pravila i procedure postaju sporedni, a kriteriji rada se relativiziraju, što dugoročno urušava kvalitet usluge i povjerenje u institucije.

- U cijeloj ovoj priči jedini dosljedan korektiv i borac za prava radnika ostaju sindikati. Prikupljaju podatke, upoređuju prakse, insistiraju na primjeni zakona i nude konkretna rješenja. No, bez političke volje i institucionalne odgovornosti nadležnog ministarstva, njihov domet ostaje ograničen.

I po ko zna koji put u našoj zemlji, suština problema nije u samom nedostatku propisa, već u tome što institucije ne rade svoj posao i ne provode ono što zakoni propisuju. Sve dok nadležna ministarstva odgađaju donošenje minimalnih standarda i jedinstvenih pravila, sistem brige o ovim ranjivim kategorijama ostat će fragmentiran i neujednačen.

A posljedice će trpjeti oni koji imaju najmanje prostora za grešku, radnici u direktnom kontaktu s korisnicima i sami korisnici. Ovo je problem o kojem se ne govori. Inače, u ovoj zemlji se ne govori ni o čemu sve dok se ne desi tragedija. Zar se i u ovom slučaju treba čekati tragedija?

Federalno ministarstvo rada i socijalne politike ima zakonsku obavezu da riješi ove probleme. A svi mi imamo moralnu i ljudsku obavezu da im pomognemo koliko možemo, jer ovo se tiče svih nas! Ništa bolje ne kazuje o nama kakvi smo kao ljudi od toga kako se odnosimo prema onima koji su najslabiji među nama - zaključuje Bandić.