Konsocijacija kao ideološka magla: Kako se neznanje pretvara u političku optužnicu protiv Sarajeva

Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

U javnom prostoru Bosne i Hercegovine sve češće se pojavljuju tekstovi koji, pod krinkom političke teorije, pokušavaju nametnuti konsocijacijski model kao „prirodno“ i „izvorno“ uređenje BiH. Ti tekstovi redovno dijele dvije zajedničke osobine: nepoznavanje samog konsocijacijskog modela i potrebu da se Sarajevo označi kao glavni krivac za političku krizu zemlje. Posljednja kolumna prof. dr. Uge Vlaisavljevića u tom nizu predstavlja gotovo školski primjer takve intelektualne manipulacije.

Autor svoj tekst započinje konstrukcijom pojma „političko Sarajevo“, koji se ne nudi kao analitička kategorija, nego kao etiketa. Sarajevo se opisuje kao „homogena“, „zagušljiva“, „jednoobrazna“ sredina, nalik „maloj seoskoj zajednici“. Time se grad ne analizira nego diskvalificira. U toj diskvalifikaciji nema nijednog podatka, nijedne empirijske činjenice, nijedne ozbiljne analize političkog pluralizma, izbora, društvenih podjela ili ideoloških razlika. „Političko Sarajevo“ je retorička figura, a ne pojam. Njena svrha nije objašnjenje stvarnosti, nego delegitimizacija jednog političkog i simboličkog prostora.

No, suštinski problem kolumne ne leži u vrijeđanju Sarajeva, nego u načinu na koji se zloupotrebljava pojam konsocijacijske demokratije. Autor samouvjereno tvrdi da je BiH „u svojim temeljima konsocijacija“, da je to „formula ZAVNOBiH-a“, te da svi koji to ne prihvataju žive u „halucinaciji“. Problem je samo jedan: ništa od toga nije tačno.

Konsocijacijsku demokratiju je krajem 1960-ih teorijski uobličio Arend Lijphart, i to kao izuzetan, privremen i kontekstualan model za duboko segmentirana društva. Ona se zasniva na četiri jasno definirana principa: velikoj koaliciji političkih subjekata (a ne etničkih zajednica), proporcionalnoj zastupljenosti, uzajamnom vetu i visokom stepenu autonomije društvenih segmenata. Taj model nije razvijen kao ideal demokracije, nego kao drugo najbolje rješenje u društvima u kojima liberalna demokratija u datom historijskom trenutku nije moguća.

Ništa od toga ne postoji u rezolucijama ZAVNOBiH-a. ZAVNOBiH ne uspostavlja veto naroda, ne uvodi etničku proporcionalnost u odlučivanju, ne dijeli političku moć po segmentima, niti konstituiše etničke grupe kao nosioce suvereniteta. Naprotiv, njegova ključna formula: „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska“ direktno je suprotna konsocijacijskoj logici segmentacije. Ona je antietnička, integrativna i građanska po svojoj suštini. Tvrditi da je ZAVNOBiH „egzemplarna konsocijacija“ znači ili ne znati šta je konsocijacija ili svjesno falsificirati historiju.

Dodatni problem predstavlja autorovo retroaktivno projiciranje savremenog teorijskog modela u kontekst 1943. godine. Konsocijacija tada nije ni postojala kao teorija, niti su partizanski lideri gradili poredak na osnovu etničkog veta i proporcionalnosti. Socijalistička Jugoslavija bila je jednopartijska, centralizirana federacija, a ne konsocijacijska demokratija. Izjednačavanje komunizma i konsocijacije nije hrabra teza, nego kategorijalna greška.

Jednako problematična je tvrdnja da BiH „može opstati samo kao politička zajednica tri jednakopravna naroda“. To nije deskripcija realnosti, nego normativni zahtjev koji direktno negira građanina kao politički subjekt. Takav stav nije u skladu ni s liberalnom demokratijom, ni s evropskim pravom, ni s presudama Evropskog suda za ljudska prava. On proizvodi sistem u kojem etničke elite postaju trajni suvereni, a veto mehanizmi instrument stalne ucjene i blokade.

Iskustvo BiH to jasno pokazuje. Uzajamni veto nije „samoregulirajući mehanizam“, kako je Lijphart optimistično pretpostavljao, nego normalizirani alat političke opstrukcije. Njegova stalna upotreba ne vodi stabilnosti, nego permanentnoj krizi. To nije slučajna devijacija, nego strukturna posljedica konsocijacijskog poretka u društvu koje nije historijski duboko segmentirano, već je nasilno etnicizirano ratom i poslijeratnim politikama.

U tom kontekstu, insistiranje na konsocijaciji ne predstavlja realizam, nego ideološki bijeg od demokratije. Kada autor tvrdi da BiH može opstati samo pod „apsolutnim suverenom“, nekad Titom, danas visokim predstavnikom, on zapravo priznaje poraz vlastite političke vizije. Ako je alternativa demokratiji diktatura, onda problem nije u Sarajevu, nego u samoj toj viziji.

Zato je potrebno jasno reći: konsocijacija nije ni temelj BiH, ni njen demokratski cilj, niti evropski standard. Kritika konsocijacijskog modela nije nikakva „sarajevska halucinacija“, kako se to želi prikazati, nego dobro utemeljena pozicija savremene političke teorije i evropskog prava. Od Donalda Horowitza i Briana Barryja, preko Juana Linza i Adama Przeworskog, do domaćih autora poput dr. Slavena Kovačevića, argument je isti: konsocijacija učvršćuje etničke elite, proizvodi trajne blokade i potiskuje građanina kao nosioca suvereniteta. Upravo Kovačević u svojim radovima pokazuje da je takav poredak u direktnoj koliziji s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i presudama Evropskog suda, čime konsocijacija u BiH prestaje biti politički „realizam“, a postaje ustavno-pravni problem.

Sarajevo, sa svim svojim manama i slabostima, nije prepreka razvoju demokratije u BiH. Prava prepreka su teorijski neutemeljeni modeli, političke etikete i autori koji pojmove koriste kao oružje, a ne kao alat mišljenja.