Je li Nobelova nagrada za mir dodijeljena Mariji Machado ustvari najava nemira u Venecueli?

Piše: Armin Sijamić

Prošlog petka Nobelov komitet dodijelio je nagradu Mariji Corini Machado, opozicionarki iz Venecuele i miljenici zvaničnog Washingtona. To dolazi u važnom trenutku za Venecuelu, a neke ranije Nobelove nagrade za mir u Latinskoj Americi bili su uvod u važne političke procese.

Na važnost Nobelove nagrade u raznim dijelovima svijeta se gleda drugačije, posebno one koja se dodjeljuje za mir. Laureati se često percipiraju kao nosioci ispravnih politika koje su pobijedile ili koje bi trebale pobijediti. Tako bi bilo svakome teško osporiti da takva nagrada ne pripada, primjera radi, Nelsonu Mandeli ili Willyju Brandtu.

Neki drugi dobitnici izazivaju potpuno oprečna mišljenja. Nagrada Henryju Kissingeru je jedna od takvih, kao i ona u slučaju Aung San Suu Kyi. Kritičari kažu da su Kissinger i mjanmarska političarka uradili toliko toga lošeg da jedan bljesak humanosti u njihovim dugogodišnjim političkim karijerama ne može biti dovoljan za Nobelovu nagradu za mir.

Postoje i tragikomični primjeri. Nobelova nagrada za mir 2009. godine dodijeljena je narodski rečeno na „lijepe oči“ novoizabranom američkom predsjedniku Baracku Obami. U svoja dva mandata Obama je bio uključen u vojne napade u Afganistanu, Libiji, Jemenu, Iraku, Siriji, Pakistanu, Somaliji, Ugandi, Centralnoafričkoj Republici... Na koncu, u Kunduzu je bombardovao Ljekare bez granica, dobitnike iste nagrade i nikada za to nije odgovarao.

Imajući u vidu ove i druge primjere nije čudno što je američki predsjednik Donald Trump tražio Nobelovu nagradu, nakon što se proglasio za mirotvorca i u ratovima koji nisu vođeni.

http://nap.ba/qpost/420911

Trumpov govor o miru u Ujedinjenim nacijama i želja za povratkom u ratom razoreni Afganistan

Piše: Armin SijamićPredsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump protekle sedmice je govorio o želji da se njegova vojska vrati u Afganistan. Nekoliko dana kasnije, sa govornice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija govorio je o mirovn

Latinska Amerika i Nobelova nagrada: Od književnosti do politike

U Latinskoj Americi izbor dobitnika Nobelove nagrade ponekad odjekne gotovo kao poruka Evrope šta se očekuje od svojih rođaka koji su davno odselili na drugi i daleki kontinent.

Dok su nagrade za književnost, njih nekoliko od 1945. godine, bile prihvaćene kao potvrda kvalitete pisane riječi u dijelu svijeta koji se odmicao od Španije uprkos tome što je španski jezik tamo ostao i svojom „bujnosti“ stvarao „bogatu književnost“ Latinske Amerike i španske kulture uopšte, kako je to opisao nobelovac Mario Vargas Llosa, Nobelove nagrade za mir, faktički nagrade za političko djelovanje, predstavljale su dolijevanje goriva u motor političkih procesa.


Nobelovac Mario Vargas Llosa

Tako je Nobelova nagrada za mir dodijeljena 1980. godine, Argentincu Adolfu Pérezu Esquivelu za borbu protiv civilne i vojne diktature u svojoj državi, slavljenja kao poraz desničarskih i vojnih režima koje je, između ostalih, snažno podržavao nobelovac Kissinger.

Nobelova nagrada za mir iz 1987. godine, dodijeljena predsjedniku Kostarike Óscaru Ariasu Sánchezu, pomogla je nizu pozitivnih mirovnih aranžmana u Centralnoj Americi, što su pored pomenute države podržali Gvatemala, El Salvador, Honduras i Nikaragva, a što je kasnije odredilo važne političke, ekonomske i druge odnose.

Predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos dobio je Nobelovu nagradu za mir 2016. godine uz obrazloženje da je on ključni čovjek koji će zaustaviti rat koji u njegovoj državi traje decenijama.

Kao u slučaju Obame, Santos je trebao biti ohrabren nagradom da svijetu isporuči mir u Kolumbiji, iako je učinak dva predsjednika bio potpuno drugačiji. Naime, Santos je godinama pregovarao s naoružanom gerilom, sklopio s njima sporazum, da bi ga Kolumbijci na referendumu odbacili samo pet dana prije nego je javnosti saopšteno ko je dobio Nobelovu nagradu za mir. Iako umorni od rata, Kolumbijci nisu željeli sporazum po svaku cijenu.

U narednim godinama gerilci i vlada su postizali razne sporazume, što je pomoglo Gustavu Petru da 2022. postane prvi ljevičarski predsjednik Kolumbije i napravi velike promjene u toj državi.

Mir za naftom bogatu Venecuelu

Petro je prvi kolumbijski predsjednik naklonjen „revoluciji“ u susjednoj Venecueli. Tako se dodao na listu latinoameričkih vođa koji odobravaju ono što je radio Hugo Chávez i što radi njegov mnogo neuspješniji nasljednik Nicolás Maduro. Ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir María Corina Machado Parisca dvadeset godina je protivnica i Cháveza i Madura.

Njen izbor za ovogodišnjeg laureata za neke nije bio iznenađenje. U noći prije nego će biti izabrana za dobitnicu nagrade na kladionicama je zabilježen ogroman porast uplata na takav ishod. Direktor Nobelovog instituta u Norveškoj Kristian Berg Harpviken je medijima to potvrdio i rekao da postoje sumnje na špijunažu i najavio istragu, bez navođenja na koga se sumnja.

Neki bi rekli da se Trump nije kladio na takav ishod, ali da nagradu može smatrati svojom, što je potvrdila i dobitnica u razgovoru s njim. Ona je nagradu „posvetila ljudima koji pate u Venecueli i predsjedniku Trumpu za njegovu odlučnu podršku našem cilju“. Taj zajednički cilj nije ništa drugo nego svrgavanje Madura i uspostavljanje proameričke vlade u državi s najvećim rezervama nafte na svijetu. To je Trump ponovio više puta, baš kao i Machado.

http://nap.ba/qpost/360787

Izbori u Venecueli ili borba za naftu

Piše: Armin SijamićU nedjelju su u Venecueli održani predsjednički izbori na kojima je, prema službenim rezultatima, pobjedu odnio aktuelni predsjednik Nicolás Maduro Moros. Ujedinjena opozicija odbija prihvatiti rezultate, tvrdeći da je njiho

Machado zagovara vojne i druge intervencije protiv svoje države i javno je pozvala Sjedinjene Države, Argentinu i Izrael da to učine. Tražila je sankcije za Venecuelu, iako su zbog postojećih milioni napustili državu u koju ona želi da vrati „slobodu“ i „mir“.

Nobelov komitet je u svojoj odluci naveo da je Machado „jedan od najneobičnijih primjera civilne hrabrosti u Latinskoj Americi u novije vrijeme“, opisujući je kao „šampionku mira“ i „ključnu, ujedinjujuću ličnost nekada podijeljene političke opozicije“. Predsjednik Komiteta Jorgen Watne Frydnes će reći da je „održala plamen demokratije u Venecueli u trenucima rastuće tame“ i pohvaliti je što je „ostala u zemlji uprkos ozbiljnim prijetnjama po život“.

Bitka na život i smrt

Machado je na potjernici nakon još jednih u nizu neuspješnih izbora za opoziciju. Njoj su sud i izborna vlast, pod kontrolom Madura, onemogućili učešće na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima, jer je pozivala na stranu vojnu intervenciju i tražila sankcije za Venecuelu.

http://nap.ba/qpost/405134

Nastavak Trumpove borbe za venecuelansku naftu i Madurovi izbori u utrci protiv samog sebe

Piše: Armin SijamićU nedjelju su građani Venecuele izašli na parlamentarne i lokalne izbore. Važnije od toga, američki predsjednik Donald Trump naredio je naftnoj kompaniji Chevron da se povuče iz Venecuele, iako iz kompanije upozoravaju da nj

Njen politički program također je pod udarom vlasti, jer želi da strane kompanije privatizuju naftna i druga bogatstva i zemlju okrene ka Washingtonu. Namjera joj je da porazi „chávizam“, politiku bivšeg i sadašnjeg predsjednika, a koja između ostalog traži državno vlasništvo nad nacionalnim bogatstvima. Machado potiče iz veoma bogate porodice, a Maduro je na čelo države došao vezama s Chávezom, nakon što je bio sindikalista i vozač autobusa.

Dakle, radi se o okršaju dvije politike i dvije političke ličnosti. Obje strane koriste razne dozvoljene i nedozvoljene metode obračuna s protivničkom stranom, što pokazuje sadašnji status nobelovke u Venecueli i njena podrška Trumpu kada je glavu venecuelanskog predsjednika ucijenio na pedeset miliona dolara i označio ga kao pripadnika kriminalne grupe koja je prijetnja za američku nacionalnu sigurnost i odatle moguća meta američkih napada svih vrsta.

Za Madura je Machado „demonska vještica“, a vlada strahuje da je nagrada iz Norveške uvod u američki vojni napad. Nagrada dodijeljena Obami na početku njegovog prvog mandata iskorištena je za davanje legitimiteta za ratove koje je kasnije vodio. U jednom mediju pod Madurovom kontrolom ovih dana objavljena je karikatura na kojoj je prikazana Machado obučena u vojnu uniformu sa zastavama Sjedinjenih Država i Izraela, dok u ruci drži kosu na kojoj piše „sankcije“.

I na vanjskopolitičkom planu venecuelanska vlast i Machado su različiti. Caracas je više od dvije decenije na strani Palestine, a Machado daje podršku Izraelu i premijeru Benjaminu Netanyahuu čak i dok se pred međunarodnim sudovima vode procesi za genocid. Ona je izjednačila borbu Venecuele i Izraela, nazvavši bliskoistočnu državu „istinskim saveznikom slobode“.

http://nap.ba/qpost/351275

Da li će Netanyahu i vođe Hamasa odgovarati za djela koja im se stavljaju na teret?

Piše: Armin SijamićPočetkom ove sedmice Međunarodni krivični sud (MKS) šokirao je javnost. Glavni tužilac Karim Khan želi da se sudi izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu, ministru odbrane Yoavu Gallantu, liderima Hamasa Yahyi Sinwaru, Mo

Machado je dugo pripremana za scenarij Madurovog pada. Prošle je godine jedan od potpisnika pisma kojim nominuju Machado za Nobelovu nagradu bio i tadašnji senator Marco Rubio, današnji državni sekretar. Rubio je dugogodišnji zagovornik obračuna s ljevičarima u Latinskoj Americi.

Ali, to nije novost u Latinskoj Americi. Tamo desetljećima traje podjela između proameričkih i antiameričkih snaga i to niko ne krije. Nevolja za Venecuelu je veća činjenicom da njom upravlja izuzetno neuspješni predsjednik Maduro, čijoj vladi često od ruke ne idu ni najjednostavnije stvari. Nevolja za Machado i za službeni Washington je da u Venecueli postoje mnogi koji brane i takvu vlast na sve načine, u strahu da će doći po njih gora. A za kredibilitet Nobelove nagrade nepovoljna i povoljna je okolnost to što je ranije imala i bolje i gore laureate od ovogodišnjeg.