DRUGI DIO Doktrinarne ideološke postavke hrvatskog federalističkog nacionalizma u i prema Bosni i Hercegovini!

Piše: Enver Halilović

(nastavak - prvi dio pročitajte OVDJE)

Za razliku od Jugoslavije koja je uistinu bila višenacionalna država, Bosna i Hercegovina nije uopće višenacionalna država, te ih je naučno i teorijski nemoguće smisleno dovoditi u veze, a posebno identificirati. Svaka logičko metodička analogija između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine u pogledu višenacionalnosti je sasvim neprimjerena. Zalaganje za federativno/konsocijacijsko teritorijalno ustavno uređenje Bosne i Hercegovine zbog, navodnog, tronacionalnog karaktera njenog društva, je ideološka konstrukcija, fiktivna, pojmovno, historijsko-politički, etnički i etnogenetski. Ona ima praktično političku namjeru, predstavlja lažnu, kriptoplatformu nacionalističkih separatizama u Bosni i Hercegovini.

Četvrta bitna razlika između nacija Jugoslavije i konstituentno-ustavnih etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini, koje se imenuju nacijama, jeste način njihovog formiranja. Jugoslovenske nacije republike razvijale su svoje etnogeneze, pretežno, u okupacionim imperijama, osmanskoj i austrougarskoj. Etnocentrički nacionalisti u Bosni i Hercegovini stvaraju imidž o Bosni i Hercegovini kao okupatoru.

Svoje federalističke, separatističke, secesionističko-iredentističke ideološke programe predstavljaju kao oslobodilačke, političko emancipatorske, za što u realnom životu Bosne i Hercegovine nemaju nikakvo utemeljenje ni opravdanje. Oni stvaraju percepciju Bosne i Hercegovine kakvu imaju o osmanskoj turskoj, odnosno austrougarskoj. Jugoslavenske nacije su formirane kroz, manje više, etničke oslobodilačke pokrete, nacije u Bosni i Hercegovini se nastoje stvariti, proizvesti na principu srbijansko/hrvatskog, srpsko/hrvatskog/hegemonizma nad Bosnom i Hercegovinom i Bošnjacima muslimanima. Nažalost, u vremenu posmoderne nema istine, jer je sve u isto vrijeme i laž i istina. Istini istinu daje Moć.

Moć ideologizirane teorije o tri nacije u Bosni i Hercegovini ne dolazi iz moći njene istine, već iz moći njenih protagonista. Istina stvarnosti bosanskog federalizma, separatizma, secesionizma, iredentizma, unitarizma, ne dolazi iz realnog društveno historijskog stanja u Bosni, već iz njihove Moći po sebi.

Jugoslavenska federacija nastala je oslobodilačkim političkim ujedinjenjem prethodno međusobno različitih etnoteritorijalnih zajednica sličnog etničkog i jezičkog porijekla iz dvaju ondašnjih carstava, austrougarskog i osmanskog. Bila je rezultat interesa ondašnjih evropskih sila za rješenjem Istočnog pitanja i političkih težnji nekih njenih naroda, nacija. Velikosrpska ideologija ujedinjenja tzv. srpskih zemalja i interesi ondašnjih evropskih sila su se, u bitnom podudarili. Primarni interes onovremenih evropskih sila bio je, s jedne strane, oslobađanje jednog broja južnoslavenskih naroda od osmanske vlasti, a sa druge strane, spriječavanje proširenja austrougarskog ili ruskog carstva na Balkan.

Stvaranje Jugoslavije zadovoljavalo je kako evropske tako i interese nekih južnoslavenskih naroda za međusobnim ujedinjenjem i oslobođenjem od okupatorske vlasti, što je iskazano u imenu njihove prve zajedničke države, Kraljevina SHS.

Raspad Jugoslavije, u okviru kojeg je nastala suverena država Bosna i Hercegovina je, primarno, rezultat unutarnjih republičko-nacionalnih političkih odnosa u Jugoslaviji. Bosna i Hercegovina kao država stvorena je transformacijom istoimene republike federativne Jugoslavije u granicama u kojima je bila do tada, kao i sve ostale republike. Ono što se danas naziva nacionalnim pitanjem u Bosni i Hercegovini je bilo riješeno njenim republičkim ustavom unutar jugoslavenske federacije, njene Socijalističke/Republike Bosne i Hercegovine.

Bosna je bila jedna politička zajednica, bez etnoteritorijalnih entiteta, jednaka s ostalim republikama Jugoslavije. Nije bilo bitno kako je neka republika bila, monoetnična, dvo, tro ili multietnična, ako je imala status republike. Sve republike su imale formalno isti politički status. Bosna i Hercegovina je imala jednak politički i ustavni status s ostalim republikama Jugoslavije. Samo je Srbija bila multinacionalna, u punom smislu značenja tog pojma, u političkom smislu etnoteritorijalne organizacije. Imala je dvije pokrajine, zbog svoje multietničnosti i multinacionalnosti.

Ondašnja Bosna i Hercegovina nije imala etničke, nacionalne, teritorije s dominantnim političkim uticajem jedne od njenih "nacija", "svi radni ljudi i građani", bez obzira na vjeru, narodnost, spol, socijalni status, imali su jednaka ljudska prava na cijeloj njenoj teritoriji. Agresijom susjednih država na nju, Srbije i Hrvatske, i formiranjem pobunjeničkih oružanih etničkih grupa protiv njenog punog državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, nasiljem, etničkim čišćenjem i srpskim genocidom, su stvorene "nacionalne" teritorije srpskog i hrvatskog naroda, Republika srpskog naroda u BiH/Republika srpska, odnosno Republika hrvatskog naroda u BiH/Republika Herceg Bosna.

Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati nisu do tada postojali kao zasebni, međusobno razdvojeni teritorijalno-etnopolitički, nacionalno-politički, entiteti, kao ni u odnosu na Bošnjake. Što je iznimno bitno, niko nije nikom bio potčinjen ni diskriminiran ni u kom smislu. Bosna i Hercegovina ih nije ni okupirala niti bilo koga kome potčinila.

2. Bosna je tronacionalna država, za federaliste

Jedan od polaznih postulata, kako je naprijed navedeno, nacionalističkog razumijevanja i interpretacije Bosne i Hercegovine kao države je da je tronacionalna država. "Bosna i Hercegovina nije nacionalna država, već tronacionalna država" . Dvije su fundamentalne činjenice ove definicije. Prva, u njoj se ne dokazuje teorijska opravdanost upotrebe pojma nacija "onako kako se ono (što se upotrebljava, dodao, E.H.) određuje prirodom stvari, tj pojmom**. Drugo, ono što su komunisti i dejtonisti nazvali narodima, Muslimani/Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Ugo Vlaisavljević i drugi, naziva nacijama. U pravilu, ne radi se o nacijama, već o etničkim grupama, podnacijama i dvijema dvojnim nacijama bosanskohercegovačke/Bosanske nacije.

Upotreba pojma nacija, u definiranju Bosne i Hercegovine kao navodne "tronacionalne", "multinacionalne države" je netačna i neprimjerena, kako u odnosu na unutarbosansku historijsku etnogenezu tako i s obzirom na njenu historijsku i geopolitičku datost. Ona ima najmanje dvije vrlo loše posljedice po Bosnu i Hercegovinu. Prvo, njom se tri etničke grupe/podnacije/potencijalne nacije/nacije koje to još nisu, doktrinarno-politički afirmiraju kao nacije, imenuju nacijama, iako one to nisu, s ciljem stvaranja političkog ambijenta za njihove transformacije u nacije. Politički ambijent u kojem će etničke grupe postati nacije jeste etnonacionalna federalizacija Bosne i Hercegovine.

Etnonacionalne federalne jedinice, ma kako se zvale, vremenom će se politički samotransformirati u zasebne države i tako proizvesti njene etničke zajednice u posebne nacije. Tronacionalna definicija Bosne i Hercegovine njenim etničkim zajednicama pristupa kao da je njihov proces nacionalnog formiranja i postojanja ostvaren i završen da bi taj proces otvorila. Drugo, navedenu definiciju Bosne i Hercegovine kao tronacionalnu državu zloupotrebljavaju etnocentrički ideolozi za uvođenje nacionalnog federalističkog ustavno političkog uređenja. Prema tome, vrlo je bitno kako se politički definira Bosna i Hercegovina, kao troetnička, multietnička građanska ili tronacionalna država.

Pojam proizvodi stvarnost, definicija proizvodi rješenje bosanskog pitanja. Definicija Bosne kao građanske multietničke države i kao tronacionalne države proizvode različite budućnosti Bosne. Ona definicija koja vidi Bosnu kao građansku multietničku državu vodi je ka njenom građanskom međuetničkom, društvenom i političkom jedinstvu, etnoteritorijalnoj nedjeljivosti, opstanku i samoodržanju. Dok, ona koja Bosnu vidi kao državu triju nacija, kako je vide svi bosanski teorijski i politički nacionalisti, vodi je njenoj međunacionalnoj podjeli, federalizaciji i nestanku. U njihovim koncepcijama vrlo važnu ulogu ima upotreba pojmova kojima se definira Bosna i Hercegovina.

U definicijama Bosne i Hercegovine, u pojmovima o njoj, sadržana je njena koncepcija, jedna koja Bosnu i Hercegovinu vidi kao mononacionalnu, građansku, multikulturalnu, multietničku, državu i druga koja Bosnu i Hercegovinu vidi kao tronacionalnu, teritorijalno i nacionalno podijeljenu državu.

Bosansko pitanje posmatrano kao međuetničko pitanje vodi Bosanskoj sveopćoj, društvenoj, privrednoj, kulturnoj, obrazovnoj, političkoj, državnoj integraciji, dok Bosansko pitanje posmatrano kao pitanje tronacionalnih međuodnosa vodi separatističko-secesionističkom raspadu Bosne i Hercegovine. Svi bosanski i drugi nacionalteoretičari i ideolozi smatraju da je Bosansko pitanje pitanje međunacionalnih odnosa. Njihovo rješenje je federalno ustavno pravno uređenje Bosne i Hercegovine. Po njima, to je jedino rješenje pitanja političko ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine. Njima je jasno, nakon herojske odbrane Bosne (1992-1995.), da Bosnu nije moguće podijeliti, ali ne odustajući od ideje njene tzv. nacionalne podjele, smatraju da je nije moguće potpuno integrirati ***. Jedino moguće ustavno rješenje za Bosnu i Hercegovinu, po njima, je nacionalno teritorijalni federalizam, urediti je na federalnom principu nacionalne teritorijalne podjele, što vodi njenom konačnom raspadu i nestanku.

Politički stav federalnog/konsocijacijskog ustavnog uređenju države ima dva cilja: (1) da afirmira federalno/konsocijacijsko političko uređenje Bosne s obzirom na njenu "tronacionalnu strukturu". Ono će omogućiti transformacije etničkih grupa Bosne, koje se nazivaju nacijama, u istinske nacije nakon što se formiraju tri federalna nacionalnoteritorijalna entiteta/republike/poddržave; daljim procesima separacije federalnih nacionalno-teritorijalnih entiteta/republika, ma kako se zvali, po inerciji nacionalbirokratije, doći će do njihove transformacije u tri samostalne, zasebne nacije, države; (2) da se federalizacijom Bosne zaustavi i spriječi njena istinska integracija; (3) da se uspostavi početak njenog raspada, nestanka.

Tri federalne jedinice ustavnog uređenja Bosne daju joj mogućnost da nekako privremeno preživi i opstane, ali i da se federalne etnoteritorijalne jedinice vremenom međusobno razdvoje u samostalne države, a njihove matične etničke grupe koje se nazivaju nacijama, Bošnjaci muslimani, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, politički transformiraju i postanu uistinu nacije.

Tri nacije u Bosni su tri etničke zajednice koje politički djeluju u okviru Bosanske/bosanskohercegovačke nacije u pravcu stvaranja triju nacija. Njihov politički cilj može da bude zadovoljen ako ma koje dvije od njih stvore svoje poddržave u državi Bosni i Hercegovini. Samim tim su stvorene tri, bez jasne volje, treće etničke grupe koja se tretira nacijom. Prema tome, hrvatski i drugi nacionalideolozi govore se o trima nacijama u Bosni i Hercegovini, ne zato što one uistinu postoje, već kako bi se opravdali svoja separatističko nacionalističa politička stanovišta hrvatski nacionalisti govore o tri bosanske nacije da bi opravdali svoj separatistički projekat tzv. nacionalne federalizacije/konsocijacije Bosne i Hercegovine, tzv. legitimno predstavljanje i stvaranja hrvatskog entiteta. Srpski nacionalisti govore o tri bosanske nacije da bi legitimirali svoj iredentistički secesionizam. Bošnjački nacionalisti govore o tri nacije u Bosni da bi na tom principu održali vlast na jednom dijelu njene teritorije.

(nastavit će se)

___________________

* Ibid, "Bosnia and Herzegovina is not a national state, but a tree-nation state", p.34

** Hegel, Enciklopedija filozofskih znanosti, Jesenski i Turk, Zagreb, 2024.
*** Ugo Vlaisavljević, Ibid, "It cannot be finally partitioned nor fully integrated", p. 37-38.