SLUČAJ MEHMEDA ALEŠEVIĆA Mediji šute kad svjedok laže, ali viču kad čovjek klone!

Piše: Amina Čorbo-Zećo

U zemlji gdje su institucije odavno izgubile sposobnost da razlikuju pravdu od procedure, slučaj Mehmeda Aleševića otvara važnija pitanja od onog zbog kojeg je i optužen. Nije riječ samo o ponovljenom procesu, nije riječ ni o priznanju krivice u zamjenu za nižu kaznu, riječ je o iscrpljujućoj borbi protiv sistema koji zna da griješi, ali rijetko priznaje vlastitu odgovornost.

Nakon što je 2022. godine osuđen po devet tačaka optužnice, njegova porodica, ne pravosuđe, bila je ta koja je pokrenula istinu iz mrtve tačke. Ispostavilo se da je ključni svjedok optužbe, Husien Ćerimagić, dao lažan iskaz, zbog čega je pravosnažno osuđen. Ipak, kada je presuda poništena, a novi proces pokrenut, nije to bio trenutak olakšanja. Bio je to još jedan krug kroz pakao.

Alešević je tada već bio čovjek narušenog zdravlja, iscrpljen višegodišnjim ponižavanjima, i ono što je možda najteže nevjericom u institucije koje bi trebale štititi svakog čovjeka. Nije želio novi postupak. Iako bi svako normalan rekao "Pa zašto, kad može dokazati istinu?", a zaboravlja se da pravda nije samo presuda. Pravda je proces. A kada je proces nepošten, postaje kazna sam po sebi.

U ponovljenom postupku optužnica je smanjena. Alešević je priznao krivicu u šest tačaka, vjerovatno ne zato što je kriv u punom kapacitetu optužbe, već zato što je to bio jedini način da ovaj pravni teror završi. Sporazum o priznanju krivnje, vođen od strane Tužilaštva, bio je mehanizam prečice kako za institucije, tako i za optuženog.

I tu dolazimo do najdublje tačke ove priče gdje su mediji bili kada se urušio ključni stub prve presude? Gdje je u izvještajima ime čovjeka koji je slagao pod zakletvom i poslao čovjeka na robiju? Njega nema. Ćerimagić, osuđen za lažno svjedočenje, nestao je iz narativa kao da nije postojao. Umjesto toga, svi naslovi glase: "Alešević priznao krivicu." Istina je mnogo kompleksnija i znatno neugodnija.

Još je neugodnije što je cijeli predmet vodila tužiteljica Vedrana Mijović, koja se, prema pouzdanim informacijama, prema nekim osumnjičenicima ponašala više kao tužilac u unaprijed donesenoj presudi nego kao objektivni predstavnik zakona. Njen posao nije da vjeruje svjedocima njen posao je da ih provjerava.

Šta je uradila kad je Ćerimagić lagao? Zašto sistem nije sam pokrenuo reviziju? Zašto je porodična upornost morala nadomjestiti institucionalni nemar? Odgovor je jasan, mahom 'lažni svjedoci' terete pripadnike Armije RBiH, i to naravno u dogovoru sa tužiocima, koji aktivno rade na revizionizmu.

Ovaj slučaj nije samo primjer zamora materijala, već zamora čovjeka. Čovjeka koji je, uz sve što nosi breme rata, morao dokazivati da nije monstrum, ne samo pred sudom, nego pred sistemom koji ga je unaprijed tako dizajnirao.
I na kraju ako je Ćerimagić lagao jednom, šta je sa svim drugim predmetima, ko će istrajati da dokaže lažne svjedoke?

Ako se priznaje da je nepravda učinjena Aleševiću, šta je sa odgovornošću onih koji su tu nepravdu omogućili? Ako je pravda ispravljena zašto je osjećaj nepravde veći nego ikad?

Možda zato što u ovoj zemlji nepravda više nije incident. Ona je, naprosto, procedura.