Kako se Bošnjačka stranka nakon Srebrenice spotakla i na slučaju Šahovića

Piše: Nevena Kovačević

Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar Šerbo Rastoder autori su teksta rezolucije kojom se osuđuje masovni i po brutalnosti nezapamćeni zločin počinjen u kraljevini SHS, 1924. godine, u mjestu Šahovići, današnjem Tomaševu.

Ovaj krvoločni zločin počinile su snage okupacione vlasti dinastije Karađorđević, koja je tada, nelegalno i nelegitimno upravljala Crnom Gorom. Iako je navodni povod za mučki teror nad crnogorskim muslimanima bilo ubistvo načelnika kolašinskog okruga Boška Boškovića, čini se da se ipak radilo o sistemski i temeljno isplaniranom zločinu, s ciljem progona ili
nestanka muslimanskog življa.

Ubistvo Boška Boškovića, bio je samo izgovor za sprovođenje navodno
osvetničkog čina, a suštinskog krvoprolića nevinih civila. Lažan povod, izmišljeni i žrtvovani krivac, prikriveni zločinački motivi.

Procjene su različite i kreću se od 100 do više stotina, pa čak i preko hiljadu nastradalih. Istorijskim podacima egzaktne brojke nikad nijesu utvrđene. Možda se odgovor na pitanje zašto su tačne brojke i danas nepoznanica, krije upravo u glasnom muku, koji je dugo lebdio nad zločinom u Šahovićima. A lebdi i danas.

Pokazala su nam to nedavna dešavanja u Skupštini Crne Gore. Iako je Bošnjačka stranka mjesecima uoči godišnjice zločina u Šahovićima slavodobitno najavljivala odavanje počasti žrtvama kroz usvajanje skupštinske rezolucije. To se, ipak, nije dogodilo. Štaviše, prijedlog rezolucije nije ni uvršten u dnevni red, a kamoli da se o njemu glasalo.

A važno je da to spomenemo baš danas, na dan kada Crna Gora, na međuvladinoj konferenciji usljed hrvatske blokade neće zatvoriti poglavlje 31, koje se odnosi na vanjsku, bezbjednosnu i odbrambenu politiku. Povod je jednoglasno usvojena rezolucija o Jasenovcu, podržana od strane svih poslanika vlasti, osim jednog iz redova pokreta Evropa sad. Do duše, BS tada nije bila dio rekonstruisane većine.

I dok Crnogorski građani trpe posljedice poslušničkog djelovanja provučićevske vlasti i dok se destruktivne velikosrpske rezolucije kao kukavičje jaje podmeću Crnoj Gori, za suočavanje sa sopstvenom prošlošću nema se vremena. Crnogorski parlament protočni je bojler za Vučićeve fantazije.

Kočenje evropskog puta, bila je prva sa spiska želja ispostavljenog kočničaru Andriji Mandiću i kao što vidimo, vožd može biti više nego zadovoljan Andrijinim učinkom.

Vratimo se Šahovićima. Prijedlog da rezolucija uopšte bude uvrštena u dnevni red, podržali su Demokratska partija socijalista i URA Dritana Abazovića. Koalicioni partneri BS bili su ili protiv, ili uzdržani. I to je sve što treba znati o odnosu aktuelne vlasti prema crnogorskim Bošnjacima i nekada principijelnoj Bošnjačkoj stranci, koja je pristala da zarad fotelja postane poželjan mimikrijski paravan za finalizaciju projekta etnofederalizacije Crne Gore.

Baš kao što je povod za velikosrpsku agresiju nad crnogorskim Muslimanima bio perfidno kreirana laž, kakve mogu osmisliti samo kreatori velikosrpske politike, tako se i Bošnjačka stranka lažno zaklinjala da će učiniti sve kako bi Skupština osudila genocid u Šahovićima. I prirodno bi bilo da to pitanje bude stvar koalicionog konsenzusa.

Osim ako odlučite da pravite kompromise s neočetnicima koji ne da neće osuditi zločin u Šahovićima, nego će heroizovati njegove počinioce. Baš kao što heroizuju Pavla Đurišića, Dražu, Mladića i Karadžića. Bošnjačka stranka svojevoljno se odrekla osnova na kojima je izgrađena, suprotno interesima sopstvenog naroda, ali i građanske Crne Gore – ideji kojoj je časni Rafet Husović bio posvećen do posljednjeg dana.

Ibrahimović je, posve drugačiji. Reče nedavno da se neće spoticati preko Srebrenice, pa preskoči i Srebrenicu i brzopotezno uđe u vrzino četničko kolo, iz kojeg se lako ne izlazi.

Reče Ervin, ministar vanjskih poslova prije nekih dva mjeseca da je Crna Gora, 1918. godine na teži način spoznala vrijednosti slobode i demokratije. Nasilno prisajedinjenje, otimanje crnogorske državnosti, godine progona, siromaštva, raseljavanja i krvavog terora nad nesrpskim življem, onim dijelom koji je
ostao vjeran domovini do posljednje kapi krvi, za Ibrahimovića su demokratski vrijednosni obrasci.

E između ovih redova, možemo pročitati i relativizaciju zločina u Šahovićima, počinjenog za vrijeme strahovlade nasilničkog režima Karađorđevića. Omakne se omaška, ali se isto tako može omaći i izvinjenje. Naprotiv, BS ovu izjavu nije čak ni okarakterisala kao nepromišljenu, već je zasula javnost
optužbama o medijskoj hajci protiv Bošnjaka, sličnoj onoj iz devedesetih.

Nadalje, nakon što rezolucija o Šahovićima nije uvrštena u dnevni red, nije uslijedilo čak ni PR saopštenje, kao izraz razočaranja.

Bošnjačka stranka neće napustiti Vladu, kao što je nije napustila ni nakon performativnog izlaska sa sjednice Vlade na kojoj se glasalo o podizanju spomenika Amfilohiju Radoviću - onome koji je božjom ljubavlju vaspostavio kleročetničku vlast koja razara crnogorsko građansko, sekularno, antifašističko i institucionalno tkivo države Crne Gore. Bošnjačka stranka ilustrativan je primjer neprincipijelnih foteljaša, ogrezlih u želji za što većim brojem funkcija.

O odnosu prema Šahovićima, možda i ponajbolje govori (Ne)reagovanje ministra Ibrahimovića, nakon što je predsjednik Srbije uoči stogodišnjice masakra u Šahovićima, ispričao velikosrpsku verziju zločinačkog mita. Naime, govoreći o slučaju dvostrukog ubice Alije Balijagića, Vučić je ustvrdio da je Vraneška dolina specifično područje, gdje traje stogodišnji sukob pravoslavaca i muslimana, jer su tamo neke komite ubili Boška Boškovića, za šta je optužen Musliman i taj međusobni sukob do danas nije razjašnjen. Kao što svake godine besramno laže o Srebrenici, ciljano je lagao i o Šahovićima.

Jer – kako kaže otac srpske nacije Dobrica Ćosić, laž je vid srpskog patriotizma. No, velom ćutnje ne može se zamagliti istina, koja je jasna, samo je istorijski teže dokaziva. Zločin u Šahovićima počinio je velikosrpski režim, u ime i za račun identične politike koja će dovesti do čitavog niza zločina u Bosni i Hercegovini, od opsade Sarajeva, do genocida u Srebrenici.

Ervin Ibrahimović nije ni pomislio da, shodno svojim ovlašćenjima, odgovori Vučiću i prevenira ciljanu destabilizaciju, kojoj smo kasnije svjedočili na protestu, kroz istup lokalnog aktiviste, podgrijanog zapaljivom retorikom. Pozivanje Ervina od strane NVO i intelektualaca bilo je zalud.

Pristali su da budu Vučićev dekor i Mandićeva figura. Dok oni ispiraju tuđe biografije, svoju kaljaju crnim mrljama koje se ne brišu.

Bošnjačka stranka nije izašla iz Vlade nakon što je izglasano podizanje spomenika Ristu, onome svjedoku božje ljubavi i mirotvorcu koji je Muslimane nazivao lažnim ljudima, lažne vjere, koji siju duhovnu smrt, a Crnogorce kopiladima.

Nije valjda da je BS očekivala da će negatori genocida progovoriti o Šahovićima. Bio je ovo bezuspješan mamac za privlačenje birača, na sramotu onih koji žrtve, poput njihovih koalicionih partnera, ponovo ubijaju, instrumentalizujući ih u političke svrhe.

Zid ćutnje o Šahovićima mora se probiti kad – tad. Nijedna laž ne traje vječno, a svaka istina vremenom ispliva na površinu. Vraneška dolina bila je primjer suživota. Zna to dobro tamošnje stanovništvo. Nakon oslobođenja, obnovljen je velikosrpskom okupacijom narušeni multietnički sklad. Boli promotore srpskog sveta jedinstvo Crnogoraca i Bošnjaka. Zato je i učešće u pročetničkoj vladi sramotna izdaja principa na kojima
je to jedinstvo počivalo, ali će uprkos Ervinu kao Mandićevom golubu pismonoši zajednička borba dva naroda opstati.

To što su dozvolili da slučaj Šahovići ponovo bude velikosrpski zatajen, sramota je Bošnjačke stranke, jer je njima pozadina tog zataškavanja dobro poznata. Nažalost, oni koji su bili izloženi stravičnoj torturi, nikad neće moći da progovore, ali će nas njihov krik i bolan zov makar dovesti do istine. Za pravdu je, nažalost, prekasno, ali možda ne i za snošenje odgovornosti onih koji su u ovom vremenu skrivali saznanja o masakru, progonu i raseljavanju crnogorskih Muslimana. Ima nas koji se nadamo da će se ovaj zločin prekriven dubokom tamom ipak rasvijetliti.

Na kraju pitanje Bošnjačkoj stranci – što ne pitaste Andriju – koja je razlika između Pive i Velike na jednoj, i Šahovića na drugoj strani. Znamo šta bi vam odgovorio – a znate i vi, gospodo – Skupština je pretrpana rezolucijama. Taj odgovor, očito ste progutali, i pristali da se nakon Srebrenice spotaknete i preko Šahovića, pristajući na zavjeru ćutnje.

Ako postoji i zera stida, neka vas je sramota, u ime ne samo bošnjačkog, već i crnogorskog, i ostatka nesrpskog življa nad kojim se nemilosrdno iživljavao karađorđevski režim. Čast prodajete za sitne poene, ali bruka ostaje vječna.