Dokle ćemo trpjeti poniženja?

Piše: Muamer Bandić

”Da, plači sada kao žena, zbog vlasti koju nisi bio u stanju braniti kao muškarac!” rekla je Aiša el-Hurra svom sinu, posljednjem vladaru Granade Ebu Abdullahu es-Sagiru.

Ima li kraće, a relevantnije lekcije iz historije iz koje treba učiti danas? Lekcija u dužoj verziji, za sve one koji ne razumiju pouku lekcije, niti historijski trenutak u kome živimo, može zvučati i ovako:

Jedno jutro smo se probudili i nije bilo zastave naše države na jarbolu. Oni što su vladali državom su šutili. Tek jedan od njih je tek rekao, samo da se nešto kaže: Ma šta ima veze, to je komad platna. Drugo jutro smo se probudili i to nije više bila naša država. Treće jutro se niko od nas nije probudio. Oni rijetki što se jesu probudili, nisu više živjeli u svojoj zemlji, već su za njom plakali u tuđini.

Ova duža verzija pouke zvuči grubo i zastrašujuće, ali se ne razlikuje mnogo od bezbroj svjedočanstava naših ljudi, na mnogobrojnim suđenjima za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene u periodu od 1992. do 1995. godine.

Seoski kabadahija, Elek se javno hvali da je uklonio zastavu države Bosne i Hercegovine sa jarbola na Jahorini. Već danima niko od vlasti u Sarajevu ne reaguje na taj teroristički akt. Štaviše, niko od onih čiji je to posao, ne smije ni da prokomentatiše ovo divljačko gaženje države, iako se gotovo pa nalazimo u fazi da ovo više i nije naša država. Šta drugo zaključiti, kada na jarbolu više i ne smije vijoriti njena zastava?!

Šuti fiktivni premijer Nihad (m)Uk, od kojega smo i navikli da šuti. Ako otvori usta možda nam, uz prigodnu fotku iz kancelarije, poruči da se ne treba hodati po Jahorini zbog vrućina. Nermin Nikšić bi nam mogao poručiti da se može živjeti i pod kamom, sve dok vozite novog Tuarega, te da takav život ikebana nije uopće loš.

Ne progovara ni gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, ne smije protiv stavova Trojke. Od sopstvenog resora skrivenom ministru Katici je pak problem Jasmin Šaljić jer se, gle čuda, drznuo tražiti reakciju ministra čija je to nadležnost.

Šute i razni likovi, koji nas svakodnevno s TV ekrana uznemiravaju svojom pojavom. Nigdje nema ni onih koji, kao što je onomad Stipe Mesić rekao “svakodnevno iskaču iz paštete”. Biću baš iskren i reći da niko više od Forte, Nikšića, Ćudić, Magazinovića, Kojovića i sličnih i ne očekuje reakciju jer su njima odavno 1. mart i 9. januar u istoj ravni. Njihov odnos prema državi je već jasan i živo ih boli neka stvar o njenom sadržaju ili simbolima sve dok su oni vlast.

Nema nam ni ministra za kolut naprijed i nazad dva, da se oglasi i održi prigodnu press konferenciju, pa da ga neko upita gdje nam je kantonalni ministar MUP-a jel se negdje krije ili ga je hudnog Elek oteo sa zastavom? Zar je toliki dug prema SNSD-u zbog vlasti da se šuti i na Dodikovo psovanje srebreničkog genocida, pa sada i na Elekovo skrnavljenje zastave naše domovine?

Da se ministru kojim slučajem javila “zabrinuta grupa naših građana iz Dubajia”, sumnjam da bi bili lišeni ministrovog performansa. Ono što me zaista čudi je, kako sve ovo može nijemo da promatra naš ratni komandant, heroj i Zlatni ljiljan, Kemal Ademović?

Ovaj patriotski dio Trojke izgleda nije patriotski kada treba dići glas kontra SNSD-ovskog ili HDZ-ovskog šovinizma! Njihov patriotizam je rezerviran samo za obračune sa sarajevskim političkim protivnicima, dok ih izvan prostora Ilidža – Baščaršija, država i ne interesuje mnogo, kao ni narod koji živi “tamo negdje daleko” od njihovog trenutnog feuda. I kao svi feudalci, sasvim dobro znaju domete svojih principa i politika, te da se glas ne diže protiv zemaljskog “Gospodara”.

Gdje su da nam barem kažu gdje je i postoji li uopće ta “crvena linija”, nakon svih, gotovo svakodnevnih poniženja, koja kao narod doživljavamo? Jel opet, iznova, trebamo doći do toga da nas kolju, pa da shvatimo da nemamo vođstvo koje zna šta radi ili da nemamo države koja će da nas štiti?

Samo nam svima treba biti kristalno jasno, da onog trenutka, kada dođemo do onih suza s početka teksta, proces razbijanja Bosne i Hercegovine će biti ireverzibilan, a ono malo sretnika što preživi će živjeti razasut po svijetu, kao narod bez države.

I sve to zbog uskog kruga oholih, ali gladnih, koji će bez razmišljanja o posljedicama zaklati kravu zbog komada mesa. U ovom slučaju, koji će prepustiti državu, samo da bi vladali Sarajevom. E takvi će roniti suze, ali će biti kasno!

A svi mi moramo učiniti sve što je u našoj moći na ovom dunjaluku, kako ne bi plakali sa njima.