SAFER učenje u sarajevskim školama: Lud, zbunjen, postnormalan

Piše: Nenad Veličković/Školegijum

Početkom posljednje sedmice 2023. godine na stranici Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo pojavila se jedna čudna, zbunjujuća i uznemirujuća publikacija od sedamdesetak stranica pod naslovom U susret SAFER učenju: Reforma predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Kantonu Sarajevo.

Zbog netransparentnosti i kvaliteta sadržaja građani bi se morali zabrinuti, a Sarajevski univerzitet zapitati zašto je na ovaj način ponižen.

Publikacija je čedo grupnjačkog nasilja nad jezikom i transparentnošću, u koje su upletena tri mudraca sa Zapada, Fondacija Mulalić, čija su uloga i motivi nejasni, i NIP-ova ministrica Naida Hota-Muminović. (Ovo s tri mudraca je zgodna dosjetka, jer se objava publikacije poklopila s Božićem. Građani Sarajeva bolje će razumjeti o čemu se radi ako zamisle tri Mekija Torabija koji tvrde da će izliječiti naše nasmrt bolesno obrazovanje.)

Publikacija, čiji je izdavač na bosanskom jeziku Ministarstvo, predstavlja nepotpisan prevod dokumenta Toward SAFER Learning: Reforming Kindergarten, Primary and Secondary education in Sarajevo Canton, autora Christophera Jonesa, Ziauddina Sardara i Scotta Jordana. Nije potpisana ni urednica, pa je odgovornost za sadržaj i opremu do daljnjeg nemoguće utvrditi.

Kao izdavači engleske verzije potpisani su Fondacija Mulalić za izvrsnost u obrazovanju, poduzetništvu i društvenom aktivizmu, osnovana 2022. godine, i Centar za postnormalne i studije budućnosti, o kojima u publikaciji nema ni slova.

Zašto je i kako došlo do ove saradnje, javnosti nije poznato. Zašto se NIP-ova ministrica odlučila da strategiju obrazovanja povjeri fondaciji domaće građevinske firme, a ne Sarajevskom univerzitetu, kako je do te odluke i saradnje došlo, ko je zaključio da je lijek za nenormalno postnormalno, možda ćemo čuti tokom agresivne kampanje koju ministrica najavljuje. (Uzgred, pazite se, nastavnice i mediji, vi ćete biti odgovorni ako nešto pođe po zlu!)

U najkraćem, autori su renomirani futuristi, zagovornici tzv. studija budućnosti, izniklih na čvrstom i zdravom stablu postmodernog relativizma. O nauci, prema tome, misle šarlatanski, čas s poštovanjem, a čas s podozrenjem, drobeći u svoju safer-čorbu pojmove (ne)linearnosti, haosa, centra... Stil cijele publikacije zasićen je frazeologijom koja imponuje mediokritetima. Istini za volju, rasprava s profesorima Melkiorom, Gašparom i Baltazarom (u daljem tekstu MGB), samo na osnovu ovog prevoda, nije fer. Teško je razlučiti šta je originalna magla, a šta prevodilački dim. Kad pročitate uprkos sve većim neznanjem (umjesto uprkos sve većem neznanju) posumnjate da je lekturu radio Srećko Šojić. Da li je stvarno education u naslovu engleskog izvornika napisan malim slovom, ili se to ovdje umiješala Božija ruka, da pokaže na simboličkom nivou koliko Ministarstvo obrazovanja cijeni obrazovanje.

Kako bilo, glavne teze se mogu rekonstruisati.

Publikacija počinje sijanjem straha i panike. Budućnost je neizvjesna, svijet je prijetnja, potrebno je osigurati se, a to se može samo SAFER obrazovanjem. Prijeti nam siva sluz, haos se umnožava a kontradikcije su prisutne u izobilju, sofisticirano maltreriranje uzrok je sve većeg broja samoubistava tinejdžera, a trenutni obrazovni sistem ne služi na adekvatan način našim učenicima ostavljajući ih nespremne za izazove dvadeset prvog vijeka. Neka za sada ostane zabilježeno da se kao ilustracija prijetnje koriste primjeri samo iz tzv. zapadnog svijeta (USA, EU), gdje je etika žrtva industrijalizacije, dok se feudalna strana svijeta ne spominje.

Autori potom opisuju obrazovnu strategiju za 21. vijek koju je razvio UNESCO, i kojoj se nema šta zamjeriti. Ali onda jednim mađioničarskim trikom (ne kaže se bez razloga u publikaciji – magija SAFER učenja!) Uneskov ozbiljan i kompleksan sadržaj sažimaju i objedinjuju u pet riječi koje daju akronim SAFER: održivost, svjesnost, pismenost o budućnosti, etika i otpornost. Hoće li predstavnici UNESCO-a u Bosni i Hercegovini, kad se vrate s odmora, reagovati na ovo sažimanje i preuzimanje, koje po svemu liči na ostavljanje kukavičijeg jajeta u tuđe gnijezdo, ostaje da se vidi.

Elem, pošto se ta postnormalna situacija i dalje održava, dok se sadašnjost proteže u budućnost, a talasi promjena zapljuskuju, bez odgovarajuće zamjene za ono što slijedi, a slijede cunamiji, oluje, potresi, nemamo izbora nego uzeti SAFER, uz čiju ćemo pomoć navigirati do željene budućnosti.

Čovjek bi očekivao da negdje u publikaciji pročita gdje je to u svijetu SAFER prihvaćen i ugrađen u zakon (što se ovdje očekuje!) i s kojim se rezultatima nama preporučuje. Ali to se ne može znati, jer su budućnosti mnogobrojne. Odnosno, da li SAFER radi ili ne radi možemo znati samo u budućnosti.

Za Torabija smo par godina nakon što je otišao sa 100.000 maraka zarade od prodatih karata (ne znamo koji je tal imao u prodaji vode) mogli ustanoviti koliko je neizlječivo bolesnih ljudi stvarno izliječio. Ali ova budućnost s cunamijima i sivom sluzi i virusom kovida koji i dalje naseljava životinjske rezervoare ipak je malo dalje od par godina. U dvije riječi: nema garancija. Ali zato u publikaciji čitamo:

Da bi se prevazišli teško pomirljivi aspekti djelovanja i percepcije, obrazovni sistem Kantona Sarajevo će možda morati da napravi korak u nepoznato kao put do željenog preobražaja.

Šta će nam futuristi i magija, za korak u nepoznato?!

Ali stvar je, čini se, svršena.

Za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje u Kantonu Sarajevo, put naprijed je prihvatanje vizije i okvira politike SAFER učenja.

Ko to tvrdi? MGB, ili NiP-ova trojka, ili ministrica Hota-Muminović u ime Fondacije Mulalić?

Pozivamo sve aktere da nam se pridruže u implementaciji elemenata i vrijednosti SAFER učenja u društvu.

Možemo li se ne pridružiti?

Možemo li umjesto toga tražiti odgovore na pitanje kako se i odakle ova ubleha uopšte pojavila?

Zašto bi razgovor o budućnosti bio važniji od razgovora o sadašnjosti, u kojoj je moguće da fondacija građevinske firme stara godinu dana osmišljava reformu obrazovanja umjesto da se time bavi univerzitet star sedamdeset godina?

Zašto bi učenicima završnih razreda u Sarajevu briga o tajgama i prašumama bila sasvim prirodna, ali ne i briga o Bjelašnici s koje se apartmanska kanalizacija cijedi u sve manju vodozaštitnu zonu grada? Zašto bi kompostirali lijehe u školskom dvorištu dok se istovremeno oko njih hektari obradivog zemljišta pretvaraju u građevinsko, a gradski travnjaci i parkovi u P+100 poslovno-stambene zgrade?

Kako ministrica Hota-Muminović zamišlja obrazovanje na saferskom principu poliloga (biva: s više ravnopravnih učesnika, multikulti i sl.) ako protežira samo jedan narod, jedan jezik, jednu vjeru? O kakvom uključivanju se govori, kad su iz ustoličenja SAFER-a bili isključeni svi osim desetak izabranika kojima se (Fondacija Mulalić?) zahvaljuje na kraju publikacije?

Hoće li premijer kantonalne vlade svoju ministricu obrazovanja javno pitati kako se to strateški dokumenti usvajaju bez javne rasprave, ili će osiguranje budućnosti stranačkih fotelja i dalje biti prioritet dvojke u obrazovnoj politici?

Ko će desetinama nastavnika angažovanih na aktuelnoj tzv. kurikularnoj reformi objasniti za čije su babe zdravlje radili proteklih nekoliko godina?

Hoće li se rektor i Senat Univerziteta u Sarajevu oglasiti povodom ovoga i koliko će se od barem pedesetak redovnih profesora stručnih za oblast obrazovanja naglas upitati za šta godišnje primaju preko 2 miliona maraka neto, dok o kvalitetu života i budućnosti grada i građana odlučuje društvance okupljeno oko kristalne kugle?