Eko mreže prozvale medije i ambasadore SAD-a, Velike Britanije i Norveške: Čas odluke - s ljudima ove zemlje ili protiv njih?

(Patria) - Sedam ekoloških udruženja uputilo je otvoreno pismo bosanskohercegovačkim medijima koje su pozvali da ne budu među onima koji su se već svrstali uz strane korporacije koje od naše zemlje prave rudarsku koloniju radi energetske tranzicije bogatijeg dijela svijeta, odvlačeći sav profit a nama ostavljajući pustoš - uništene šume, zagađeno tlo, mrtve rijeke i, na kraju, bolesne ljude.

Pismo, koje potpisuju Eko BiH mreža, Mreža Arhus centara u BiH, Mreža za zaštitu prirode u BiH, Koalicija za zaštitu rijeka BiH, NGG Zaštitimo Mehorić Kakanj, Udruženje Čuvari Ozrena i regije Doboj, te Udruženje Ozrenski studenac Sočkovac, možete pročitati u nastavku:

Poštovani medijski radnici i radnice,

Kao ekološki aktivisti i aktivistkinje koji godinama hrabro i časno brane prirodu i interese naroda ove zemlje, obraćamo vam se ispred nekoliko mreža ekoloških udruženja, u trenutku koji bi mogao biti presudan za budućnost naših prirodnih vrijednosti i cijelog našeg društva. Vjerujemo da sada svi moramo biti na istoj strani - na strani prirode i ljudi Bosne i Hercegovine.

Neki domaći mediji su se, međutim, već svrstali uz strane korporacije koje od naše zemlje prave rudarsku koloniju radi energetske tranzicije bogatijeg dijela svijeta, odvlačeći sav profit a nama ostavljajući pustoš - uništene šume, zagađeno tlo, mrtve rijeke i, na kraju, bolesne ljude.

Koncesione naknade, mahom mizerne, i šaka privremenih nisko plaćenih poslova, što je naveliko reklamirano u medijima kao prosperitet, neće nadoknaditi ni djelić trajne štete koju će priroda i ljudi tih zajednica trpjeti zbog eksploatacije ruda.

Nismo u zabludi u pogledu uloge stranih političkih aktera u ovim projektima.

Kada smo od ambasadora Velike Britanije, Norveške i Sjedinjenih Američkih Država tražili da umjesto srdačnih posjeta rudarskim kompanijama i promovisanja tzv. zelenog rudarstva obiđu ugrožene zajednice u Kaknju i Varešu, te na Ozrenu, mjesecima smo bili izloženi lobiranju, pa i indirektnim i direktnim pritiscima.

Ne iznenađuje nas sprega korporativnih i političkih interesa kojom se izrabljuju narodi i zemlje širom svijeta.

Nema iznenađenja ni u pogledu stava domaćih vlasti. Korumpirane vlasti i ovu zemlju i njene ljude odavno rasprodaju kao izvor jeftinih resursa (drveta, zemljišta za vjetro i solarne elektrane, ruda i rijeka za hidroelektrane) i jeftine radne snage.

Na borbu protiv svega navedenog smo navikli i ne zabrinjava nas što se moramo nastaviti boriti, sad i protiv zelenih kolonijalista i njihovih domaćih političkih sluga.

Ali nas zabrinjava to što protiv nas rade i ovdašnji mediji koji bi, izvještavajući nepristrasno i istražujući odgovorno i pošteno, mogli i morali biti ključ mobilizacije otpora protiv sudbine sirovinske baze koju su nam namijenile strane korporacije i korumpirani političari.

Mnogi mediji su prepuni otvoreno ili prikriveno reklamnih sadržaja za rudarske korporacije. Bez i traga novinarskog istraživanja i provjeravanja tačnosti serviranih informacija, nekritički se piše o obećanim stotinama radnih mjesta, milionima od koncesionih naknada za lokalne zajednice, milionima tona iskopanih minerala i milijardama maraka dobiti.

Ne spominju se upozorenja svjetskih naučnih krugova o posljedicama ovih projekata po zdravlje ljudi i prirode, kao ni tragična iskustva drugih, već žrtvovanih krajeva naše planete.

Ne preispituje se društvena korist, šteta koja će nastati po naš okoliš, a posebno vode, kao ni privatizacija prirodnih dobara i svođenje cijelih generacija na nekvalifikovanu jeftinu radnu snagu.

Posebno je zabrinjavajući odnos javnih servisa prema ovoj problematici, jer njega plaćaju građani, i njegova uloga je da služi građanima, a ne vlasti i investitorima.

Jednako zabrinjavaju u medijima prisutni hvalospjevi navodnoj otvorenosti poslovanja ovih kompanija te njihovoj podršci lokalnim zajednicama, kao i slabo ili nikako potkrijepljene tvrdnje o podršci javnosti ovim projektima.

Javnost zapravo uopšte nema dovoljno informacija o projektima rudarskih istraživanja i rudarenja, osim onih koje plasiraju same kompanije.

Domaća javnost iz medija ne saznaje dovoljno informacija o rizicima i opasnostima rudarenja litijuma i drugih tranzicijskih metala i minerala.

Renesansa rudarstva i zeleno rudarenje nisu realizovani nigdje u svijetu i upitno je da li su uopšte tehnički izvodivi.

Sve se glasnije govori o tome da trenutni pristup zelenoj tranziciji svjesno žrtvuje određene dijelove svijeta, naročito nekadašnje kolonije i zemlje u razvoju, neometanom rastu privreda bogatijih zemalja.

Ovdje se radi o prljavoj ekstrakciji i preradi toksičnih materija. Ne znači ništa ni nama ni planeti što će novi rudnici imati svoje solarne panele, cirkulaciju vode, što navodno smanjuju emisije stakleničkih gasova - u pitanju je školski primjer zelene šminke kojom se maskira štetnost njihovog rudarenja po prirodu i naše zdravlje.

No, možda je najviše poražavajuće to što pojedini mediji ignorišu ili marginalizuju strepnje i upite direktno ugroženih lokalnih zajednica i samouprava. Kao da nema mjesta za ljude u medijskoj sferi koju oblikuju plaćeni oglasi kompanija.

Treba li da zaključimo da su ovi medijski portali unajmljeni za interese dioničara međunarodnih rudarskih kompanija koje se u proteklom periodu ističu kao društveno i okolišno odgovorne, iako stanje na terenu pokazuje suprotno?

Ne sumnjamo da je diktat tržišta poharao medijsku kao i mnoge druge sfere našeg društva. Svjesni smo da su i mediji ucijenjeni uticajima kapitala i oglašivača.

Ali može li se negdje ipak povući crta između marketinškog sadržaja i novinarstva? Mnogi naši mediji opstajali su i radili i prije dolaska rudarskih korporacija.

Nisu to jedini klijenti niti su bitniji od čitalaca koji, na koncu, odlučuju o sudbini medija. A u ovom slučaju su potpuno zanemarene upravo potrebe čitalaštva za provjerenim i podrobnim informacijama.

Da tih informacija ima, javnosti bi se ukazao jasan obrazac eksploatacije kakvu su stoljećima i decenijama prolazile zemlje Afrike, Azije i Južne Amerike.

Zelene agende i planovi su tek najnoviji izgovor za pustošenje siromašnijih dijelova svijeta, otimačinu javnih dobara i uništavanje prirode.

U tom kontekstu, jasno je da su priče o prosperitetu naših osiromašenih i deindustrijalizovanih zajednica gorki cinizam plaćenog marketinga, a mediji koji su se stavili u poziciju nekritičkog glasnika takvih poruka jesu direktni saučesnici novih, ‘zelenih’ kolonijalista.

Ne pristajemo biti kolonija. Neumorno smo se godinama borili za slobodu naših rijeka, šuma, sela i gradova.

Borićemo se i dalje za našu prirodu, ali i za sve nas, za svaku našu zajednicu.

Borićemo se da sami odlučujemo o tome kako ćemo živjeti i raditi, kako čuvati dobra i uživati plodove prirode koja nas okružuje. To je borba za pravednu zelenu budućnost svih nas.

Mediji u ovoj borbi mogu biti naši saborci i saveznici. Ili mogu, radi nekoliko plaćenih reklama, izdati časne principe svoje profesije i ljude pred kojima su odgovorni. Tržište je neumoljivo, ali će sud istorije biti još neumoljiviji.

Izborite se za svoju slobodu kao što to čine vaše kolege širom svijeta u daleko gorim uslovima.

Ovim pismom ujedno želimo ohrabriti, podržati i zahvaliti se svim medijskim servisima, medijskim radnicama i radnicima koji istinski časno rade i koji jesu uz ljude ove zemlje.