Koridor koji bi trebao povezati Evropu i Indiju mogao bi dodatno udaljiti svjetske sile

Piše: Armin Sijamić

Na samitu G20 koji je održan u Indiji početkom ovoga mjeseca obznanjena je ideja o uspostavljanju ekonomskog koridora koji će povezati najmnogoljudniju zemlju svijeta, preko Bliskog istoka, sa Evropom. Iako još uvijek nije jasno kako će projekat izgledati, već postoje oni koji to vide kao prijetnju. Najavom projekta bilo je jasno da će biti konkurencija za druga dva slična projekta koja su u podmakloj fazi realizacije.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Joseph Biden je na samitu G20 objavio da se kreće u realizaciju projekta željezničkog i pomorskog povezivanja Indije i Evrope, gdje će jedna od ključnih karika biti Saudijska Arabija. Indija i Saudijska Arabija su odovojeno o tome razgovarali, a kasnije je iz Evropske unije došla podrška projektu. Sporazum je već dobio ime IMEC, kao akornim engleskih riječi za Indiju, Bliski istok, Evropu i koridor.

Koliko će koridor koštati i za koliko vremena će biti uspostavljen nije poznato, ali njegove konture, odnosno njegov geopolitički karakter, već je gotovo u potpunosti poznat. Američki stratezi namjeravaju povezati Evropu i Indiju, a shodno tome i svoje brojne saveznike. Zamišljeni koridor bi trebao ići od Grčke, preko Kipra, Izraela, Jordana, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Arapskog mora do obala Indije.

Rijad je najavio da će uložiti dvadeset milijardi dolara u koridor, a predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je rekla da bi koridor ubrzao trgovinu između Evrope i Indije za četrdeset posto, nazvavši ga „zelenim i digitalnim mostom preko kontinenata i civilizacija“.

Američke postavke

Na ovaj način američki stratezi žele ojačati pozicije svojih saveznika, dodatno vezati Indiju za Zapad i „natjerati“ Saudijsku Arabiju da normalizuje odnose sa Izraelom koji istovremeno pokušava provesti zajedničke projekte sa Kiprom i Grčkom i tako se uvezati sa Evropom.

Sve države koje bi bile dio koridora imale bi značajnu korist, jer bi osim naplate transporta dobile priliku da se ekonomski povezuju, otvaraju nove firme bliže velikim tržištima te da povećaju svoju geopolitičku važnost. Uz željezničku trasu planiran je cjevovod vodonika, infrastruktura za električnu energiju i telekomunikacije, što praktično znači da bi i najudaljenije tačke mogle postati ekonomski privlačne.

Pored toga, ovo je udar na kinesku incijativu „Pojas i put“ koji treba da povezuje Evropu i drugu najveću ekonomiju svijeta te na želje Pekinga da se preko veza s Rijadom i Teheranom na Bliskom istoku nametne kao važan faktor. Istovremeno, to je udar na na rusko-iranski koridor „Sjever-jug“ koji treba da poveže Rusiju, preko Irana, sa Perzijskim zaljevom i dalje sa Indijom.

Da je ovo udar na „Pojas i put“ ne bi se složili Saudijska Arabija i UAE, jer su u kineskoj inicijativi zamišljenje kao centralne tačke u povezivanju Evrope i Kine. Međutim, ako Zapad odbije učešće u tom projektu i IMEC se nastavi razvijati, onda će dvije arapske države postati „krajnje stanice“ tog koridora i moraće redefinisati njegovu namjenu.

U nekim prošlim vremenima ovakvi koridori bi se smatrali, prije svega, šansom za razvoj ekonomije. Danas kada se u Ukrajini sukobljavaju Zapad i Rusija, odnosno Zapad i Peking u kineskom dvorištu, najavljeno povezivanje Indije i Evrope je udar na konkurentske projekte, ali naravno i važna ekonomska inicijativa koja će doprinjeti razvoju zainteresovanih strana.

„Ovo je velika stvar, stvarno velika“, rekao je Biden i dodao da se svijet nalazi na „historijskoj prekretnici“, a odluke donesene u vezi s koridorom „uticaće na nađu budućnost u narednim decenijama“.

Otpor i prepreke

U sva tri zamišljena koridora, osim kineskog, Indija je na dobitku i vjerovatno će raditi na provedbi oba. Indija želi da postane „fabrika svijeta“ i da tu poziciju otme od Kine koja će se suočiti sa enorminim padom broja radno sposobnog stanovništa. Pored toga, kineska ekonomija se mijenja i sve više zalazi u polje visokih tehnologija, pa se Indiji otvara i ta šansa.

Želja Zapada da disciplinuje Kinu šansa je koju Indija ne želi propustiti. Sporazum koji su ljetos potpisali Biden i indijski premijer Narendra Modi govori da New Delhi želi da igra i na tu kartu, uprkos saradnji s Kinom kroz nekoliko organizacija koje vode Peking i Moskva.

Krah „Pojasa i puta“ ne bi bila dobra vijest za Kinu i Peking će se tome suprostaviti na različite načine. Međutim, Kina nije jedina kojoj bi povezivanje Indije i Evrope moglo štetiti.

Jedna od država kojoj ovaj projekat smeta je i Turska, mada su primjedbe Ankare drugačije vrste. Turska želi da je se ne zaobilazi i spremna je uzeti učešće. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je izjavio da „ne može biti koridora bez Turske“ i dodao da je njegova zemlja najprikladniji put da se poveže istok i zapad, a što je stoljećima bio slučaj.

Govoreći za Financial Times turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan je istakao da stručnjaci sumnjaju da je primarni cilj racionalnost i efikasnost ovog koridora, sugerišući da je u igri „više geostrateških briga“. Fidan smatra da se taj „trgovački put ne odnosi samo na pitanje trgovine. To je također odraz geostrateške konkurencije“.

Kao odgovor Turska će, prema tvrdnjama njenih zvaničnika, uskoro prestaviti svoj kordidor koji će povezivati tu državu, preko Iraka, sa Katarom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

To je praktično četvrti kordidor koji se nudi državama Bliskog istoka i koji svojom trasom oblikuje geopolitičke regionalne blokove. Tako bi jedan od najvećih gubitnika mogao postati Egipat čiji Sueski kanal realizacijom bilo koja od ova četiri koridora gubi na važnosti.

Narastajuće podjele

Ovoliko rivalskih projekata u ekonomskom sektoru u samo jednoj regiji (Bliski istok) pokazuje da se rivalstvo Zapada i sila u usponu prenosi na sve oblasti, slično kako je to bio slučaj tokom Hladnog rata kada su se vodili ideološki, ekonomski, kulturni i ratni okršaji preko posrednika.

To dokazuje važnost izjave generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonia Guterresa kada je sa samita G20 poručio da je budućnost svijeta multipolarna, što je prema njegovom mišljenju zabrinjavajuće.

Prije samo tridesetak godina svijet je svjedočio trijumfu jedne sile (Sjedinjenih Američkih Država) nakon sloma SSSR-a, prije samo dvadesetak godina svjedočio je pozivima sa svih strana da se gradi budućnost na novim osnovama i u saradnji svih država, a posljednjih godina velike sile rade na svrstavanje u blokove. Očito je da se svijet ubrzano mijenja i da velike sile imaju različite planove koji čak i najbližu budućnost čine sve teže predvidivom.