Erdogan kod Putina: Posjeta koja pokazuje izolaciju Kremlja i narastajuću moć Turske

Piše: Armin Sijamić

Agresiji Rusije na Ukrajinu još uvijek se ne nazire kraj, ali izolacija ruskog predsjednika Vladimira Putina u Evropi i drugim dijelovima svijeta postala je očita. Pomirljiv ton prema Turskoj i Kini, koje su ne tako davno bile ključne karike ruskog plana za obračun sa Zapadom, govori da Kremlj gubi uticaj. Najavljena posjeta Rusiji od strane turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana pokazuje nove tendencije u odnosima dvije države i najavljuje novu politiku Ankare.

U prvim danima ruske invazije na Ukrajinu, Kijev se u mnogome oslanjao na Tursku. Turski dronovi su uništavali kolone ruskih borbenih vozila, a Ankara je slala dodatne. Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo tih dana su Ukrajini također dali pomoć, a Moskva je odgovorila prijetnjama. Ipak, Turskoj Rusija nije prijetila.

Kada je Zapad uveo sankacije Rusiji, Turska ih nije uvela. Kijev je sastavljao „liste neprijatelja“, a na njih nije dospjela Turska. Ankara je svoju politiku pravdala teškom ekonomskom situacijom kod kuće i potrebom da opstanu kanali komunikacije s Kremljom. Tako je Turska postala vjerovatno jedina država koja ima odlične odnose i sa Kijevom i sa Moskvom.

Uporedo, situacija za rusko rukovodstvo je postajala teža. Brojne države su „zaledile“ odnose sa Moskvom, čak i one od kojih se to nije očekivalo. Kina je odbila uvesti sankcije Rusiji, ali nije se svrstala na njenu stranu. Višednevna posjeta Xi Jinpinga Moskvi je bila demonstracija zamjene uloga, kada je Peking preuzeo primat u odnosima dvije države.

Potjernica koju je za Putinom izdao Međunarodni krivični sud, dodatno je pogoršalo situaciju. Putin nije išao u Južnu Afriku na samit BRICS-a, jer bi ga domaćin vjerovatno uhapsio. Otkazao je i učešće na samitu G20 u Indiji, još jednoj članici BRICS-a i Šangajske organizacije za saradnju. Obje organizacije Moskva je zamislila kao front protiv Zapada.

Tursko posredništvo

Od februara prošle godine Turska se nudi kao posrednik između Kijeva i Moskve. Ankara je pokušala organizovati pregovore o okončanju rata, a bila je i posrednik u razmjeni zarobljenika. Turska je, zajedno sa Ujedinjenim nacijama, privolila Rusiju da potpiše sporazum o izvozu ukrajinskih žitarica preko Crnog mora, što je bila želja Washingtona jer su cijene hrane rasle širom svijeta.

Istovremeno, Ankara prodaje oružje Ukrajini i podržava njenu cjelovitost, a sa Moskvom sarađuje. U aprilu, pred izbore, Turska je dobila nuklearnu elektranu koju je izgradila Rusija.

Erdogan je poslije tih izbora, izgleda, promijenio odnos prema Zapadu. Imenovanje Hakana Fidana na čelo diplomatije, Ibrahima Kalina na mjesto šefa Nacionalne obavještajne službe i Mehmeta Şimşeka za ministra finansija, mnogi su vidjeli kao znak da se Turska vraća tamo gdje je bila decenijama – na Zapad. Njihovim imenovanjem Erdogan je poručio da je spreman za novu podjelu karata, budući da njih trojica uživaju ugled na Zapadu.

Ova su se razmišljanja pojavila među analitičarima nakon razgovora kojeg su vodili Erdogan i američki predsjednik Joseph Biden, kada je Ankara dala zeleno svjetlo da se Švedska priključi NATO-u, a Washington Turskoj odobrio prodaju aviona F-16 i rezervnih dijelova. Ipak, procjena je da Ankara neće slijepo slijediti Zapad, ako joj to neće donijeti korist.

Posjeta Erdogana Putinu je potvrđena od strane obje države, a prema svemu sudeći desiće se sljedeće sedmice. Tako će Erdogan sresti čovjeka sa međunarodne potjernice, a Putin čovjeka koji je spreman okrenuti se ka Zapadu, dok u Ukrajini traje rat. Odnos Turske prema ratu u Ukrajini važna je tema u Rusiji, budući da Ankara drži kapije Crnog mora (Bosfor i Dardanele) i da je Turska historijski zainteresovana za Krim.

Putin pod pritiskom

Pobuna plaćenika iz grupe Wagner i smrt njihovog vođe Yevgenyija Prigozhina, obračun sa vojskom i međunarodne sankcije koje izazivaju bijes kod poslovne elite, samo su neki od problema koje Putin ima kod kuće. Pritisak koji na njega vrši Zapad dodatni su problem.

Odluka da se prošlog mjeseca povuče iz pomenutog sporazuma o žitu bio je Putinov protest prema Zapadu zbog odnosa prema njemu i Rusiji. U sporazumu je predviđeno da će dio ruskog poljoprivrednog sektora biti izuzet od sankcija, ali to se nije desilo. Putin je odlučio da prekine sporazum do ispunjenja njegovih zahtjeva.

Glavni razlog Erdoganovog putovanja u Rusiju, prema saopštenju njegovog kabineta, jeste upravo sporazum o žitu, odnosno njegov nastavak da bi se izbjegla „kriza hrane“ u svijetu. Erdogan želi nagovoriti Putina da se vrati u sporazum, što bi bilo poniženje za Rusiju.

Fidan je posjetio Kijev i pokušavao ubjediti domaćina da se vrati u pregovore s Rusijom te da prestane sa traženjem drugih koridora za izvoz žitarica. Naime, Ukrajina želi da Dunavom i kopnom izveze žitarice nakon jesenje žetve, bez uplitanja Rusije. Takav pristup, navodno, podržavaju Sjedinjene Države i Evropska unija. Moskva je već raketama i dronovima ciljala ukrajinske luke i skladišta na Dunavu.

Povratak u sporazum, bez ispunjenja ruskih zahtjeva, bilo bi poginjanje glave pod pritiskom Zapada i daljnje ponižavanje Moskve. Nastavkom tog sporazuma Rusija ne bi dobila ništa, a Ukrajina i Zapad bi dobili mnogo.

Nevolja po Putina je veća činjenicom da to od njega traži Ankara koja mu je rijetka veza sa Zapadom, dok Bidenova administracija blagonaklonjenije gleda na Erdoganovu politiku.

Da je Putin u teškoj situaciji govori i činjenica da se o Erdoganovoj posjeti govori sedmicama, a do danas nema potvrde o datumu sastanka dva predsjednika. Putinu u ovome trenutku ne odgovora nastavak sporazuma koji Rusiji ne donosi ništa, a Turska bi mogla dobiti mnogo na diplomatskom planu ukoliko se sporazum obnovi.

Ovakva samouvjerenost Turske nije bez pokrića. Izgleda da su u Ankari sigurni da je njihov položaj popravljen na Zapadu i da Washington želi Tursku na svojoj strani. Washington na Bliskom istoku i drugdje može djelovati bez Turske, ali zajedno s Ankarom stvari idu lakše.

Sa druge strane, Rusiji nije pametno ljutiti Ankaru koja ima dobre pozicije na Kavkazu i u Centralnoj Aziji, a Sirija je još jedno mjesto gdje Moskva treba razumjevanje Ankare. Briga u Kremlju raste kako rat u Ukrajini odmiče i kako Rusija crpi svoje vojne i ekonomske resurse. Jasno je da za Rusiju, dok traje rat u Ukrajini, svaka druga kriza na njenim granicama može biti izuzetno opasna. To dodatno tjera Rusiju na tolerisanje turske politike prema Ukrajini.

Teška pozicija u kojoj se Putin nalazi krivica je Moskve. Zabluda da se može za par dana slomiti država od preko četrdeset miliona ljudi i pri tome ostati nekažnjen mnogo košta. Rat koji odnosi desetine hiljada ruskih života i mnogo novca samo je dio onoga što američki stratezi zovu „prezauzetost“ (overcommitment) i „prenapregnutost“ (overstretch). U takvim okolnostima Ankara u odnosu na Moskvu ima bijele figure na geopolitičkoj šahovskoj tabli.