Zašto Oluja u Prijedoru: Njih srpske žrtve zanimaju samo kao propagandno-mobilizirajući faktor za politiku koju vode!

Piše: Damir Rastoder / politicki.ba

Staro pravilo kaže: kakve su ti namjere takav ti je i konačan rezultat. To važi i za nedavni, besramni, prijedorski performans u režiji Vučića, Dodika i Porfirija.

Počelo je skandalom, samom najavom da će se obilježavenje godišnjice “Oluje” održati u gradu mučenja, silovanja, ubijanja i protjerivanja, ali, gle čuda, ne Srba, nego upravo Bošnjaka i Hrvata.

Završilo se još skaradnije, krađom fotografije koja je trebalo ilustrirati stradanje i pogrom Srba u akciji “Oluja”,a zapravo je, i u faktičkom i u simboličnom značenju, paradigma stradanja Bošnjaka i u Prijedoru i u cijeloj BiH.

Tako je “trojac” dobio ono što je najmanje želio. Slika izmučene majke, Bošnjakinje, koja u naručju drži tromjesječnu bebu, koja je protjerana iz Žepe, našla se na pogrešnom mjestu, ali u pravo vrijeme.

Jer, ta “greška” najbolji je pokazatelj i ondašnje, a naročito aktuelne srpske politike.

Suština te politike je u laži. Baš onako kako je to govorio Dobrica Ćosić- “laž je srpski državni interes”.

A to znači da nije nemoralno lagati, samo je ako je to u fukciji ostvarivanja zacrtanih nacionalnih ciljeva. I, da, po mogućstvu, da nas ne “uhvate”u tom našem lažarenju. A ako nas i otkriju, to se da demantirati, negirati, ili u najgorem slučaju stidljivo se izviniti. I po običaju, nastaviti dalje. Bez stida,kao da se ništa i desilo nije.

U tome i jeste najveća “snaga” takve politike. Zapravo, njeno razarajuće djejstvo, i po sebe i po druge, je u tome što zna samo za strah, a ne i za sram.

Kao što se niko od “trojca” nije ni zacrvenio zbog “pogrešne fotografije”,već su samo malo pobjesnili zbog političke štete koja im je eventualno napravljena, jer su u krađi jednostavno uhvaćeni.

U njihovom univerzumu, nije lopov onaj koji krade, već onaj koga uhvate. Nije zločinac onaj koji ubija ljude druge vjere ili nacije, ako je to u funkciji stvaranja veće i etnički homogenije države.

Dobro je ako mi osvajamo tuđe teritorije, ali je loše ako to oni nama rade. Milošević je svojevremeno uvjerio vlastiti puk da su Srbi najugroženiji narod u Jugoslaviji, Vučić ih permanentno truje da su najveće žrtve raspada nekadašnje zajedničke države.

Posljedice Miloševićeve politike smo svi osjetili, od Triglava do Đevđelije. Vučić je krenuo istim putem.

Samo što Miloševićeve ciljeve pokušava ostvariti drugim sredstvima, pozicionirajući Srbiju kao malu Rusiju na Balkanu. Ili ćemo imati mir po našoj mjeri ili ćemo imati stalnu nestabilnost u regiji. To je izbor koji se nudi Kosovu, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, ali i međunarodnoj zajednici.

Brisel i Vašington su dugo vjerovali da je Vučić faktor stabilnosti i glavni partner na Balkanu, da će rješiti Kosovo, pripitomiti Dodika i pacificirali srpski nacionalizam. U to su povjerovali i pojedini bošnjački političari i intelektualci.

Ako je do sada i bilo neke dileme oko Vučića i Porfirija, poslije “Prijedora” je naprosto ne bi smjelo biti. Svako ko povjeruje u njihove dobre namjere ili je lud, ili je glup, ili je kupljen, ili je Kusturica.

Peto ne postoji.

Prijedor je diferencia specifica, nakon koje ništa više ne može i ne smije biti isto. Kako to da se od toliko općina u Rs baš u tom gradu obilježava godišnjica “Oluje”?

Zvanično objasnjenje nema veze sa zdravim mozgom i zato ga ne vrijedi ni spominjati.

Drugi su mišljenja da je to zbog pravljenja lažne simetrije sa bošnjačkim žrtvama ili čak potpunog neutraliziranja te priče.

Djelimično je i to tačno, ali ne i skroz precizno.Mogli bi u nedogled nabrajati razloge. Jedno je pak izvjesno. Ni Dodiku ni Vučiću nije stalo ni do srpskih, a kamoli bošnjačkih žrtava.

Očekivati od njih da pokažu trunku empatije je ravno pravljenju drvenog šporeta.

Njih srpske žrtve zanimaju samo kao propagandno-mobilizirajući faktor za politiku koju vode. Oni su samo brojevi, u najboljem slučaju argument, koji se koristi u dnevno-političkoj borbi.

Da nije tako, zar bi se mogla potkrasti onakva greška sa fotografijom na kojoj je Sabina Mujkić i njena tri mjeseca stara kćerka Nermina?!

Dakle, ovdje nije riječ o srpskim žrtvama, kojih je u “Oluji” svakako bilo. Ovdje se isključivo radi o politici i poruci koju su Vučić, Dodik i Porfirije htjeli poslati.

Za njih Prijedor nije mjesto zločina, već mjesto vojnog i političkog uspjeha. On je zapravo mjera zločina koji je poželjan i prihvatljiv za srpsku stvar. Model kako se može ubijati, silovati, protjerivati a da to ne bude međunarodno verificirano kao genocid.

A ni internacionalizacija Prijedora, kao stratišta, nije dostigla ni približan nivo srazmjeran veličini tregedije koja je zadesila ovdašnje Bošnjake i Hrvate.

Svi znaju za Srebrenicu, malo ko za Prijedor. I zato je on za njih uspjeh.

Dobili su ono zbog čega su i počeli rat – etnički skoro očišćen grad. Desetak osuđenih, što u Hagu, što u BiH je i suviše malo u odnosu na ono što je dobijeno.

Politička i međunarodna kompromitacija gotovo pa minimalna i za izvršioce i za kreatora prijedorske golgote.

Čini se da je srpska elita na stanovištu da se u Srebrenici malo pretjeralo u genocidu, a naročito da se zakazalo u prikrivanju tragova zločina. Ratku Mladiću se više zamjera ono hvalisanje pred tv kamerama prilikom osvajanja Srebrenice nego to što je pobio više od 8.000 Bošnjaka.

E zato je Prijedor prava mjera.

I zato je, na koncu konca, odabran za obilježavane godišnjice “Oluje”. Bez obzira na uporno negiranje genocida, Srebrenica je za Srbe poražavajuća, a Prijedor pobjednička priča. Vučić – Dodik – Porfirije nisu oplakivali žrtve “Oluje” već su slavili tu sramnu “pobjedu” u Prijedoru.

Djeluje morbidno, ali je, nažalost, realno i tačno.