Cero: Genocid bi da se ovjeri gruntocidom!

Ponavljanje je majka učenja. No, s obzirom da oni koji bi trebali da Bosnu i Hercegovinu zaštite od ponavljanja napada na nju nikako da nauče lekcije potrebne za njenu odbranu, reobjavljujemo tekst objavljen 11. jula prošle godine. Jer, genocid u Bosni i Hercegovini počinjen u julu 1995. godine nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja, dio je projekta okupacije i otcjepljenja dijela Bosne i Hercegovine, odnosno otimanja njenog grunta na kojem bi počivala neka druga država. Gruntocid je posljednja etapa genocida i zbog toga smo odlučili reobjaviti ovaj tekst.

Autor: Muharem Cero (11. juli 2022. godine)

Ratnom cilju prilagođen, strateški osmišljen, logistički podržan i u konačnici realiziran, počinjen je genocid nad Bošnjacima Srebrenice i šireg Podrinja. Prepoznat kao zločin protiv čovječnosti i kvalificiran prvim genocidom u Evropi poslije Drugog svjetskog rata te haškim presudama kažnjen kaznama u skali od doživotnog zatvora pa do višegodišnjih zatvorskih kazni za kreatore i izvršioce ne samo one u strukturama političkim i vojnim paradržave Republike Srpske, nego i onim prekodrinskim.

Unatoč svemu burno osporavan institucionalno, medijski i na niz drugih načina jezikom mržnje i narativom bezgrješnosti.

Rat protiv Bosne imao je za cilj stvaranje čistih etničkih teritorija po zamisli ideologa velikosrpskog nacionalizma, današnjim narativom reklo bi se stvaranju tzv. 'srpskog sveta'. Osporavanje traje i trajat će dugo, katarza je spor, bolan generacijski proces. Ma koliko nijekanje međunarodno krivične kvalifikacije genocida bilo bučno, iritantno i suprotstavljeno haškim presudama, smisao njegovog trajanja ima jedan drugi, ne više tako skriveni, cilj, a koji korespondira upravo sa idejom 'srpskog sveta'.

Nije negiranje genocida posljednji čin njegove ovjere, ono jeste tek buka i prašina lažnog narativa u funkciji ostvarivanja stvarnog cilja učinjenog genocida, a on jeste gruntocid kao njegova ovjera.

Gruntocid je ubijanje budućeg postojanja sljedbenika genocidom umorenih na projektiranoj teritoriji ratnog cilja, realizacije velikosrpske ideje. Eufemizmom danas nazvanog, valja ponovo reći, 'srpskog sveta'.

Gruntocid ma koliko bio osporavan, zakonski zabranjen se ipak bez posljedica i reakcije međunarodne zajednice i dejtonskih državnih institucija u BiH, šaptom realizira i ostvaruje.
Valja reći da imovina, livade i njive, šume i privatni posjedi genocidom ubijenih bez nasljednika neosporeno po Zakonu o stvarnim pravima RS-a postaju ili su već postali vlasništvo onih koji su na direktan i indirektan način bili njihovi dželati!

Ma koliko neosporeni zakon RS-a bio u skladu sa nadležnostima iz Ustava BiH on u sebi sadrži neodrživu moralnu, etičku i ljudsku dimenziju. Očekivano bi bilo da imovina u genocidu stradalih, a koja nema zakonskih nasljednika, bude upisana kao vlasništvo države BiH ili, pak, Memorijalnog centra u Potočarima, a prihodi od njenog upravljanja i korištenja iskorišteni za široku lepezu održavanja bosanskog društva na teritoriji počinjenog genocida.

Stradali u genocidu nisu bili samo vlasnici pobrojane imovine nego i očekivani sljedbenici pravne regulative o denacionalizaciji i restituciji imovine u ime klase oduzetih nemalih šumskih i poljoprivredno zemljišnih posjeda.

Ubistvo gruntocidom događa se živima, onima razbacanim širom svijeta s prostora genocida. Raznim birokratskim smicalicama živi ostaju bez svoje imovine u RS, s istim ciljem nastanka srpske zemlje ostaju bez svojih livada, njiva, pašnjaka i šuma i ponovo, nažalost, bez ikakve rekacije i pomoći državnih institucija BiH, ali i međunarodne zajednice. Priča se ponovo zaokužuje i potvrđuje, genocid gruntocidom dobija svoj danak.

Uistinu RS je u cilju svojih političkih interesa bila jednostrano donijela zakon o restituciji te ga djelomično implementirala do trenutka kada je tadašnji visoki predstavnik proglasio to neustavnim činom te obavezao državu BiH da taj zakon kao jedina nadležna donese u Parlamentu BiH, a što se nažalost nije dogodilo i nema naznaka kada će.

Zakon RS-a je bio segregirajući i diskriminatoran i po etničkom principu vraćao imovinu tek i samo većinskom tamošnjem narodu, a nije evidentirano da je vraćena ijedna oduzeta imovina u Srebrenici i širem Podrinju manjinskim narodima.

Nedostatak međunarodne i unutar bosanske inicijative daje prostora veliko-srpskom projektu, pa on nekažnjeno i nesputano svoje ciljeve etnizacije grunta entiteta ostvaruje nešto sporije, ali sa nekorigiranim ciljem.

Sasvim predvidivo da ovakvi ciljevi se kriju u krajnjem i iza tzv. 'legitimnih politika', a što u konačnici političkom sinergijom već polako iscrtava obrise bošnjačkog geta. Uzdat se u međunarodnu i Božiju pravdu da zlo ne može i ne smije biti nagrađeno, ali silno priželjkivati da se pojave političke strukture kao i ljudi koji će htjeti, znati i umjeti othrvati se ovakvim antibosanskim agendama i okončati rat protiv Bosne uz trijumf njene pobjede.

Pojava tih politika i takvih ljudi mora i može se dogoditi jedino uz suport i potporu onih struktura, ma kakve one bile, koje jedinim imenom prepoznajemo kao onaj dio međunarodne zajednice i njenih institucija koje deklarativno učestvuju u projektu nastanka građanske BiH.