Naš trener Fadil i iseljavanje naših najboljih igrača

„Neki mladi odlaze iako imaju dobre poslove. To im je izazovno. Naš je zadatak da im omogućimo da ovdje rade, a na svakome je da li će ostati ili otići. Život je lopta šarena, a to posebno važi za mlade ljude."

Ovo je bila nedavna izjava premijera Federacije Fadila Novalića.

Pošto se izrazio fudbalskim žargonom, zasigurno je mislio na Džeku, Spahića, Đurića, Šehića i druge kojima je život lopta šarena, a koji su davno napustili ovu zemlju i razmjestili se po evropskim fudbalskim klubovima. Po Fadilu zapošljavamo našu mladost po Romi, Liverpulu, Evertonu, Čelziju... To je prirodan proces što bi rekao naš premijer Federacije.

Prirodno je protjerivanje mladih, obrazovanih i sposobnih  izvan granica ove države. 

Fadil Novalić je neka vrsta našeg nacionalnog trenera. Trebao je biti Bakir Izetbegović, ali njega sa loptom šarenom ne možeš ni zamisliti. Fadil Novalić uči gladne i socijalne slučajeve da ne kupuju luksuznu robu. Pošto ne mogu svi u velike fudbalske klubove, premijer našu omladinu trenira da potpiše za ugledne gerijatrijske klubove. Naši mladi će nastupati po staračkim domovima širom Evrope i tako našu zemlju predstaviti u najboljem svjetlu.

Kakav Meša Baždarević. S Fadilom ćemo mi u Evropu i na Euro. Svake godine iz BiH iseli po jedan grad mladih i pristupi evroatlantskim integracijama. Integrišu se postepeno, selo po selo, naselje po naselje i grad po grad. Dok obavlja taj prirodni proces Fadil se smije u kamere k'o oni harmonikaši u televizijskim orkestrima. Širi čovjek optimizam po službenoj dužnosti.

Godinama čekamo da nam ovi iz vlasti odrecituju: „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati...“ Ali, otkad su oni na vlasti ni sunce nije što je nekad bilo. Bosnom i čitavim Balkanom hara vlaga.

Do podne sunce, od podne kiša. Omiljena regija pretvara se u originalnu džunglu.

Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić ne prestaju pričati o odlasklu mladih kao o ključnom problemu svojih država i naroda. Srbija i Hrvatska, kao i BiH, godišnje gube po grad od 40 do 50 hiljada stanovnika. Televizijske kamere se ne odvajaju od autobuskih stanica u Varaždinu i Osijeku, odakle mladi Hrvati bježe u Njemačku.

U BiH svi šute i bave se popisom, premda je za tri godine iselilo gotovo 150 hiljada popisanih. Do sljedećeg popisa neće se imati šta popisati. Čuje se o strašnom iseljavanju Hrvata iz srednje Bosne, odlaze masovno Bošnjaci iz Ključa i Sane, masovno sele Srbi iz Krajine i Semberije u Srbiju.

Ali, ovdje i dalje glasaju za nacije, obožavaju nacionalne lidere, spremni su poginuti za svakog nacionalnog laprdala i bijednika, a u isto vrijeme njihova talentirana djeca sve čine da se dokopaju statusa manjine u Švedskoj, Njemačkoj, Norveškoj, pa da tamo s posebnim zadovoljstvom čiste ljudski izmet, mijenjaju pelene u staračkim domovima i sretno udišu isparenja na smetljištima Evropske unije.

Djeca nacionalno svjesnih sve čine da se oslobode glasačkog prava, nepreglednih prostora ljudskih i građanskih stečevina, koje im dvadeset godina nude balkanski demokratski lideri.

Višedecenijska nacionalna ugroženost ovim je zaokružena. Jednog dana će se pričati: Kad su ovdje živjeli Srbi, Hrvati i Bošnjaci nikome nisu davali prava. Sejdić i Finci su uzalud čekali godinama da ih priznaju kao Ostale. Oni su bili nacionalno svjesni i puni sebe. Život je lopta šarena. Za samo desetak godina od nacija ćemo imati ostale, preostale i nacionalno zaostale.