Članak

Iživljavanje političara iz Srbije nad žrtvama i genocidom

Iživljavanje političara iz Srbije nad žrtvama i genocidom

Memorijalni centar Srebrenica-Potočari, spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine je državna institucija. Njegovo održavanje, obavljanje dženaza, obilježavanje godišnjica genocida finansira se iz državnog budžeta.

Memorijalni centar obezbjeđuju pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH. Ne samo tokom 11. jula kada se organizira komemoracija i obilježava godišnjica genocida nad srebreničkim Bošnjacima, već tokom cijele godine.

Kada je već sve u nadležnosti države, a zahvaljujući odlukama nekoliko bivših visokih predstavnika, i kada je praktično Memorijalni centar eksteritorijalan na prostoru manjeg bh. entiteta, zašto onda kompletan protokol i organizacija nisu u nadležnosti države, odnosno Predsjedništva i Vijeća ministara BiH? 

Sada se pred održavanje svake komemoracije i dženaze formira ad hoc tijelo tj. Organizacioni odbor u kojem su predstavnici nekoliko državnih ministarstava, Memorijalnog centra, Majke Srebrenice, a na čelu je po automatizmu načelnik Općine Srebrenica.

Kada bi se i ovaj dio aktivnosti izdigao na državni nivo, zasigurno bi se izbjegle brojne neprimjerene reakcije, koje kako prošle, tako i ove godine, u drugi plan stavljaju genocid i žrtve, a u prvi isključivo političare iz Srbije, te njihovu „podršku“ iz BiH.  

Genocid u Srebrenici, za koji postoje pravosnažne haške presude, uz one sa domaćih sudova, nije zločin lokalnog karaktera, niti su presude lokalnog karaktera.

Genocid u Srebrenici je zločin planetarnih razmjera. Presude je donio sud koji su formirale Ujedinjene nacije. Rezolucije kojima se osuđuje i samo dodatno potvrđuje srebrenički genocid donosene su i od strane američkog Kongresa pa do Evropskog parlamenta.

Srebrenica, Potočari i genocid su pitanje etike, a ne politike.

Srebrenica, Potočari i genocid su mrlja na savjesti čovječanstva i nisu meta za iživljavanja političara nad žrtvama i njihovim članovima porodica koje i danas, 21 godinu poslije, traže kosti svojih sinova, braće, muževa, očeva.

Da je Predsjedništvo BiH, ili njegov bošnjački član, na čelu Organizacionog odbora, da je kompletan protokol u nadležnosti države uz ,naravno, Majke Srebrenice koje tu moraju biti članovi, ne bi se događalo da se odluka žrtava da negatorima genocida nije mjesto u Potočarima iskoristi za kupovinu jeftinih političkih poena.

Kao i prošle godine što je uradio srbijanski premijer Aleksandar Vučić, on i ove godine na sebe skreće pažnju. U sjeni ostaje 11. juli, a on je taj koji „pruža ruku pomirenja“. Koje poniženje za žrtve, koje ismijavanje žrtava, koje podrugivanje sudu Ujedinjenih nacija, Evropi....

Zar nisu žrtve dovoljno pružale ruku pomirenja svih ovih godina?!

Zar nisu majke Srebrenice svojom drhtavom rukom, stegnutih srca od bola, zakačile mu prošle godine na rever srebrenički cvijet, iako su znale da pred njima stoji osoba koja je prije samo desetak godina prijetila da za jednog ubijenog Srbina treba ubiti 100 muslimana i koji je malo prije toga upotrijebio sav politički kapacitet svoje pozicije da osujeti usvajanje Rezolucije o genocidu u Vijeću sigurnosti?

Izdržala su srca srebreničkih majki sve to, čak svojim tijelima su ga štitile, ali ni to nije bilo dovoljno, te je i ove godine Vučić i njegova ekipa, uz pomagače iz BiH, odlučio da on bude „žrtva“ i da fokus bude na njemu!

Kada će napokon shvatiti bošnjački lideri, koji su najodgovorniji za Srebrenicu danas, da Vučić i njegovi ljudi sada samo realiziraju dijelove Memoranduma zloglasne Srpske akademije nauka i umjetnosti poznatijeg pod nazivom SANU II: 

-Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;

-Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.

Treba li dalje pojašnjavati, da je na djelu upravo ovaj dio SANU II?! Pametnom je i išaret dosta!

Zapita li se iko kako to da su vijest o tome da je Organizacioni odbor početkom juna donio zajedničku odluku da svima koji negiraju genocid nije mjesto u Potočarima na komemoraciji objavili svi mediji, i da niko nije reagirao.

I onda se iznenada ( da li), u pojedinim srbijanskim tabloidima koje kontrolira Vučić, samo deset dana prije dženaze i ukopa još 127 žrtava, pojavi teza koju niko nije izgovorio, a kamoli napisao, da je „državni vrh Srbije nepoželjan u Potočarima“ i da je to uradio Ćamil Duraković!?  

Onda na kraju šamar udari šef bh. diplomatije Igor Crnadak. Koji je valjda ministar BiH, a ne Srbije. Zloupotrijebi položaj i instituciju na čijem je čelu i izda zabranu da uposlenici MVP BiH učestvuju u organizaciji komemoracije 11. jula, jer su odlukama Organizacionog odbora narušeni dobrosusjedski odnosi sa Srbijom. Crnadak je državno Ministarstvo vanjskih poslova BiH stavio u službu zaštite negatora genocida, čime samo nastavlja genocid iz 1995. godine.

Zato država mora u cjelosti i 100 postotno a posebno bošnjački član Predsjedništva BiH preuzeti vođenje organizacionog odbora, kako bi Srebrenica, Potočari i genocid napokon dobili mjesto koje zaslužuju.

Protivno i dalje će politički lešinari iživljavati se nad ovim planetarnim zločinom i žrtvama, a sljedbenici Dobrice Ćosića u djelo provoditi njegovo kapitalno životno djelo, Memorandum SANU II, na čemu upravo radi i ministar Crnadak. 

#Mišljenja #EdinaLatif