Čemu trud, trening i učenje kad su putevi za odabrane otvoreni

Dok su sportisti Hrvatske i Srbije osvajali medalje na Olimpijadi u Riju, mnogi su se Bosanci pitali, šta se događa sa našim sportom? Sve su oči bile uprte u Amela Tuku, ali upravo je taj enormni pritisak na njega pojedinca bio vjerovatnim uzrokom njegovog pada, u odnosu na Svjetsko prvenstvo u atletici, gdje je osvojio prvu medalju za BiH.

Jedan moj prijatelj mi je poodavno nagovijestio da od nas kao sportske nacije nema ništa u budućnosti. Odmah nakon rata, vodio je sina tinejdžera na košarkaške treninge u Skenderiju. Tamo je bio i jedan talentovani dječak, koji je bio daleko najbolji u toj ekipi. Blistavo je igrao, imao izuzetne fizičke sposobnosti i nevjerovatnu preciznost. Jednog dana tog dječaka više nije bilo. Kad je  moj prijatelj upitao trenera gdje je nestalo dijete, ovaj mu je rekao da njegovi roditelji nemaju četrdeset maraka, što je bila mjesečna cijena treniranja u Skenderiji. To je za godinu dana 480 KM što su bila mjesečna primanja njegovog oca. Tako je bilo tada. Danas je možda i skuplje. Nema ništa besplatno za talente, za vrijedne i sposobne. Komunisti su napravili Skenderiju, ali je za pojedinca sve bilo besplatno. Nove demokrate su samo stale na vrata i počeli naplaćivati ulaznice.              

Negativna selekcija dovela nas je do dna. Ono najgore, negativna selekcija je počela upravo od mjesta koje je izvor svih problema: Od politike. Nema nikakvih kriterija kojima bi se napravila makar kakva selekcija u politici. Poluinteligentni i primitivni su nagrnuli u te torove i danas smo na čvrstom dnu. Jer dalje od vlasti se korupcija samo množi. Osnažena su pravila: ja tebi ti meni u uspostavljenim odnosima vlasti. Na istim bijednim granama je i diplomatija: gomilu priučenih odaslali smo, kako bi i svijetu pokazali ko smo i šta je naša jadna i neobrazovana suština. Stranke su se pokazale kao privatne firme koje su producirale klijentelizam zapošljavanjem u državnim firmama, a onda je ta klijentela za vlastodršce i za svoj status quo dobijala izbore. Tako je i sa sportom. Zašto bi neko trčao  desetak kilometara dnevno samo za zagrijavanje, a onda se gnjavio sa tonama u teretani, sa protivnicima u hladnim i memljivim sportskim salama? Sve to da bi se jedan dan slavilo ime države, kao što je to bilo sa onom djecom - kadetima, košarkaškim prvacima Evrope. Jednako tako je i sa znanjem. Desetine 'međeđa fakulteta' proizvode mediokritete i otvaraju vrata lagodnog života novim neznalicama sa ugrađenom korupcijom u duše i mozgove. Zašto ulagati muku i trud, kad je u ovoj državi napredovanje osigurano dobrim stranačkim vezama i vezicama, nepotizmom, plaćenim radnim mjestima ili drugim vrstama otvaranja lagodnih životnih puteva.

Sve ono što bi nas predstavljalo pred svijetom kao vrijednu i kreativnu naciju danas propada. Imamo filmske festivale, ali ipak kultura i umjetnost tapkaju u mjestu. Kultura su kod nas koncerti, gdje nam djeca uče kako se na nekoliko sati osloboditi mozga.  

Sport i sve ono što se dogodilo na Olimpijadi u Riju, pokazuju do kojeg smo dna stigli i kakvo smo društvo izgradili od BiH. Stranke se danas ispostavljaju kao privatna preduzeća, koja se bave samo sobom i organizuju isključivo unutar vlastitih stranačkih mreža. Umjesto da organiziraju društvo i pokrenu ljude na stvaranje, da daju šansu svakom ljudskom biću i otvore ljudske potencijale, oni organizuju samo sebe i ispunjavaju svoje potrebe i želje i udovoljavaju samo sebi.

Onaj što je obećao otvaranje sto hiljada radnih mjesta, morao bi za početak otvoriti makar jednu fabriku ili tvornicu. Tako se u civiliziranom svijetu radi.