Njemački Dei Zeit o ljepotama Panonskih jezera

Jedna od najuglednijih i najtiražnijih sedmičnih novina u Evropi, njemački Die Zeit, posvetio je cijelu stranicu Tuzli, Panonskim jezerima i gradonačelniku Jasminu Imamoviću, u tekstu pod naslovom „Čovjek koji je doveo more“. Novinska agencija Patria prenosi tekst u cjelosti. 

Jednog dana, Jasmin Imamović se upravo nadvio nad planovima njegovog dosadašnjeg najvećeg pothvata, kada ga je njegova bliska suradnica, arhitektica, upitala: “Gospodine gradonačelniče, vjerujete li da će to funkcionirati?”

“Ne, naravno da ne vjerujem!”, odgovorio je Imamović sa velikom odlučnošću.

Njegova suradnica je odgovorila:

“E, sada sam mirna. Inače bih Vas morala proglasiti ludim!”

Zatim su se gradonačelnik Jasmin Imamović i njegova suradnica ponovo nadvili nad planove i skice iz kojih je trebalo proizaći Panonsko Jezero, Panonsko more, jedno veliko jezero za kupanje.

Zbilja je bila ludost šta je Imamović planirao. To je i on znao. Jezero za kupanje u srcu grada.

U Tuzli je to odjeknulo kao ekstravagantni, potpuno neprimjereni ispad, s obzirom da je grad sa svojih 130.000 stanovnika godinama vodio bitku sa problemima egzistencijalne prirode. Jezero, kada svuda nedostaju radna mjesta? Kada ljudi, kada i nešto zarade, moraju preživjeti sa dvije-tri stotine eura mjesečno? Kada ljudi jedva preživljavaju, jako često uz pomoć rodbine iz inostranstva.

Ili je gradonačelnik vidio nešto što niko ranije prije njega nije vidio? Tuzla je smještena u Bosni i Hercegovini. Dvadeset godina nakon završetka jednog okrutnog rata, to je jedna podijeljena zemlja iz koje masovno odlaze mladi, školovani ljudi, jer ne vide nikakvu perspektivu. Bosna krvari, ni Tuzli nije bolje. Za vrijeme bivše Jugoslavije, grad je već bio na lošem glasu, industrijski grad, sa dimom Termoelektrane čiji dimnjaci, kao spomenici forsirane komunističke industrijalizacije, stoje na ulazu grada i puše se. Iz Beograda, Sarajeva ili Zagreba, Tuzla je posmatrana kao prljavi brat iz provincije, sa prljavim rukama i lica crnog od čađi.

Ljudima u Tuzli ekonomski gledano prije nije bilo loše. Godišnji odmor na moru, za većinu se podrazumijevao. Nemali broj je posjedovao i kućicu na obali.

Ali, nakon rata se more udaljilo. Za većinu ljudi iz Tuzle putovanje na more je postalo skupo. Osim toga, veliki dio obale je smješten u Hrvatskoj, u jednoj drugoj zemlji. Zašto jednostavno more ne dovesti u grad? Barem neku vrstu mora.

Ne, tako daleko, gradonačelnik Imamović, u početku nije razmišljao. To je otvoreno rekao. Ne bavi se isključivo vizijama, iako je ovaj školovani pravnik također veoma nadareni pisac. Objavljivao je uspješne romane i kratke priče. Kako je došao na ideju sa jezerom? “Kada pišem, također nemam jasan plan. Vidim ovdje nešto što mi probudi znatiželju, vidim tamo nešto drugo. Zaokupim se time a onda to sastavljam. Idem korak po korak.”

Imamović kroči jednim putem, nešto nađe, podigne to, posmatra i iz toga nastaje nešto neočekivano, nešto čudesno. Da bi se tako radilo, treba imati puno vjere, u sebe i u svijet.

Kada je socijaldemokrat Jasmin Imamović 2000. godine prvi put izabran za gradonačelnika, zatekao je grad koji je bukvalno bio pred tonjenjem. U Tuzli se stotinama godina u rudnicima duboko ispod zemlje vadila sol (Tuzla na turskom jeziku znači sol). Zbog tunela ispod grada izgrađenih na ovaj način, vremenom su kuće, ulice i površine sve više tonule. Zbog toga su, u vrijeme komunizma, postojali planovi da se cijeli grad izmjesti, ali se to nije desilo jer je jedan moćni partijski funkcioner to znao spriječiti. Tuzla se slijegala i dalje u dubinu iz koje je stotinama godina izvlačila blagostanje.

Zaustavljanje tonjenja grada je bilo prvo što je Imamović sebi zadao kada je “uselio” u kancelariju gradonačelnika.

“To nam je uspjelo premda niko nije vjerovao!”, kaže on u svojoj kancelariji i brzo navodi niz brojeva i statistika koje potkrepljuju šta je sve radio za grad. To se čini kao hvalisanje, ali se u toku dana Imamović opustio pa se pokazao kao zabavan i vrijedan gradonačelnik kojeg ljudi susreću sa neskrivenom naklonošću, i to svi ljudi, bez obzira kojoj religiji ili kojem narodu pripadaju. Po tome je Imamović tipični građanin Tuzle jer je ovaj grad preživio užasni rat između  1992. godine i 1995. godine, bez većih konflikta između pojedinih grupa naroda i religija.

Većinska muslimanska Tuzla je tokom cijelog rata bila i ostala simbol zajedničkog života i tolerancije. Zato je grad platio visoku cijenu. Bio je u okruženju. I napadan.

25.5.1995. jedan srpski top je ispalio artiljerijsku granatu u centar grada, na Kapiju.  Bio je to jedan od prvih toplih proljetnih dana i stotine mladih ljudi su došle na Kapiju kako bi tamo proveli nekoliko bezbrižnih sati. Granata je ubila njih 71, starosti između 15 i 26 godina. 173 osobe su povrijeđene.

Na mjestu napada je postavljena jedna jednostavna spomen-ploča, i svako ko dolazi u stari dio grada prolazi pored nje. Nedaleko odatle, učenici jedne gimnazije su u jednoj skromnoj prostoriji izložili svoje radove i slike, posvećene poginulima na Kapiji. Na ulaznim vratima ove prostorije, može se, na više jezika, pročitati sljedeće:

Dragi posjetioci, ovdje ulazite kako bi vidjeli istinu o zločinu nad tuzlanskom omladinom koji se dogodio 25.maja 1995. na “Kapiji”.

Molimo Vas da sva Vaša religijska, rasna, nacionalna, ideološka i politička uvjerenja ostavite pred ovim vratima. Hvala!To je duh Tuzle.

Građani ovog grada su očito jedinstveni oko bitnih stvari njihovog zajedničkog života. Ne moraju gubiti vrijeme na užasno umarajuće i još uvijek opasne debate da li Bošnjaci, Hrvati, Srbi itd…  U drugim dijelovima zemlje se još uvijek puno snage rasipa na takve svađe, međutim ovdje u Tuzli ljudi se čine slobodnijim. To se vidi po atmosferi, po podrazumijevajuće opuštenom načinu na koji građani Tuzle hodaju impresivnim gradom između džamije, crkve, kafea, ćevabdžinice i restorana. To se vidi i po pragmatičnoj volji i radu gradonačelnika Imamovića koji nije usmjeren na sve i svašta nego na ono što je bitno.

Sa jezerom je sve počelo, kao i puno stvari u Tuzli, sa jednim problemom.

U blizini kružnog toka, pored centra grada, nalazio se veliki močvarni teren, od centra grada udaljen nepunih stotinu metara. Kada je padala kiša, voda iz močvare se slijevala u niže ulice i plavila ih, što je uveliko otežavalo saobraćaj.

“Zapravo sam samo htio riješiti probleme izljevanja vode!”, kaže Imamović. Onda se pokrenulo ono, što on poznaje iz svog spisateljskog rada, jedan problem je dao jedno rješenje, a onda sljedeći problem i slijedeće rješenje.

“Onda sam se zapitao, zašto ne bi isušili močvaru i tu postavili jedno jezero?!”

Zatim mu je palo na pamet da još ima dovoljno soli ispod grada, a slano jezero, to bi bilo nešto posebno. To je ljekovito. Niko drugi na Balkanu ne može takvo nešto ponuditi.

“Neki su predlagali jezero za labudove a labudovi ne vole slanu vodu”. Labudovi su  zaista krasne životinje ali ko rado pliva sa labudovima koji čak mogu postati i agresivni.”

Imamovićeva odluka je bila čvrsta: “Pravićemo slano jezero!”

Nije napravljeno jedno, nego tri jezera i jedan bazen, koji su za goste otvoreni u ljeto 2003. godine.

Iako je neumoljivo vruć julski dan, Imamović ne propušta da lično predstavi kompleks jezera. Kapacitet kompleksa je 9000 ljudi, postoje kafići, restorani, dječije igralište, tobogan, vodopadi, i muzej geološke istorije Tuzle.  Hiljade ljudi su zasigurno ovaj dan bile ovdje, leže na šljunku i u vodi i opuštaju se. Gradonačelnik ide naprijed. Nakon nekoliko minuta njegaova košulja je mokra od znoja. Lijevo i desno pozdravljan, Imamović polako ide prema naprijed, povremeno neki kupač istrči srdačno iz jezera prema gradonačelniku, sa ispruženom rukom, potpuno mokar i želi sa njim da razgovara. Imamović izgleda kao da u tome uživa.

„Pogledajte“, kaže on i pokazuje mi rukom na centar grada, „džamija, katolička crkva, pravoslavna crkva! Sve su jednako udaljene od Panonskog jezera!“

Nekoliko minuta kasnije, sat je otkucao pet sati. Mujezin zove na molitvu i njegov glas odzvanja preko kompleksa jezera gdje hiljade ljudi u kupaćim gaćama i bikinijima leže i peku se na suncu.  „Zapravo je Ramazan“, kaže  Imamović.

Kasnije, kada sunce zađe, kupači će šetati kroz grad i, ukoliko si mogu priuštiti, nešto jesti. Pri tome će biti ležerno obučeni, mediteranski, kao da su upravo došli sa plaže i šetaju kroz Dubrovnik, biser Dalmacije. Pri tome su zapravo u Tuzli, a Tuzla sada također leži na moru.