Tragom vesele migrantske priče: Velika Kladuša i veliko srce Zuhdije Hodžića

Piše: Nela Bajić

Na području Unsko-sanskog kantona nalaze se četiri privremena tranzitna centra za migrante i izbjeglice pod pokroviteljstvom IOM-a. Dok su tri kampa smještena u Bihaću, u Velikoj Kladuši nalazi se jedan, privremeni migrantski centar Miral. Privremeno su tu smješteni migranti već dvije godine. Iako je prvobitni dogovor IOM-a i lokalnih vlastio bio da u Miral bude smješteno 700 migranata i izbjeglica, broj se svakodnevno uvećava. Danas je u Miralu smješteno oko 800 migranata. Najviše je „samaca“ tj. odraslih muškaraca koji putuju sami, njih oko 700, i nešto manji broj djece bez pratnje. 

Procjenjuje se da je podjednak broj, oko 700 migranata, na ulici, izvan kampa.  Oni svoje utočište i zaklon od prirodnih neuslova nalaze u „skvotovima“. Napuštenim objektima koji načine svojim privremenim domom. Svakodnevicu im okupiraju misli oko logističke pripreme za 'game'. Jakne, čizme, čarape, novac, mobitel, nove mape, nove rute. Gdje je policija opremljena elektrošokerima, gdje palicama, gdje istreniranim antimigrant psima. 

Pripadnici hrvatske Granične policije na migrante pri ilegalnom pokušaju prelaska granice puštaju pse, udaraju pendrecima, skidaju do gole kože, pucaju u zrak, ponekad „slučajno“ i u njih. Nevjerovatno je da će vam kroz smijeh prepričati batinjanje i probijanje kroz šiblje po bosanskim gudurama uz neizostavno „kroejša polis no gud“ (croatian police not good), pipl gud, polis no gud.  
Dok pedesetak domaćih i međunarodnih, humanitarnih organizacija pesnicama grabi svoj komad kolača u raspodjeli velike migrantske torte, tragom jedne drugačije, veselije i humanije migrantske priče ekipa Patrije otputovala je u Veliku Kladušu. Priča o migrantima čiji je smijeh zarazan, gdje nema mjesta sažaljenju, niti prostora za patetiku. 

Socijal caffe je sada već ustaljeni naziv za restoran Badem, lociran u sporednoj uličici na ulazu u  Veliku Kladušu. Jedini kafić u Velikoj Kladuši, u kojem su migranti jedina klijentela.  
Zuhdija Hodžić, penzionisani policajac, vlasnik je restorana Badem, jedinog komercijalnog ugostiteljskog objekta kojem su migrantima vrata otvorena, bez predrasuda. Restoran danas niko više ne zove Badem, zovu ga Social caffe, Come back, Social center. 

„Imamo različite tarife. Jedne za lokalno stanovništvo. Druge za migrante. Komad pizze za naše ljude je 1,5 KM za njih je marka. A često im dam i na veresiju“, govori vlasnik objekta skromno, dok mi kuharica amblenduje na popularnu „teku“. 

Na teku je vlasnik restorana Social caffe nabrao sebi cca 2-3 hiljade eura zaduženja. Pravda se „ma to oni ponekad tako. Uopšte ne sumnjam da će vratiti“. Priča nam kako je sve počelo ulaskom jedne porodice kada je prvi migrantski val došao do Velike Kladuše i porodica iz Sirije, ušla u njegov restoran. 

Nahranio ih je, poučen ličnim iskustvima i do danas, kaže, ima besplatnu reklamu. Koji god dođe u Kladušu, svi znaju za mene i pravo dođu kod mene u restoran. Znaju da ih tu neće niko dirat' i ako ne prave probleme, mogu nešto i pojesti i podružiti se. Napaćeni su, treba im nekad samo da se nasmiju. Policije ima povremeno, ali dođu prijateljski, da provjere je li sve uredu. Nekoliko puta su me pokušali zatvoriti, slali inspekcije, pisali peticije, prijave i sl. Ljudi se boje i donekle ih razumijem. Ali ja ih gledam isto kao i naše ljude. Neki su dobri, neki ne. Ne mogu ih sve isto posmatrati“, priča nam Hodžić. 

U neposrednoj blizini restorana Social caffe nalazi se Osnovna škola „25. novembar“ koja apeluje na lokalnu vlast da se restoran zatvori. Zabrinuti su za sigurnost svojih učenika. U istoj ulici nalazi se i dječiji vrtić, pa su pritisci da se restoran zatvori iz dana u dan sve veći.

„Jednom su me zatvorili“, nastavlja Zuhdija, „na 8 dana. Nisam se zabrinuo, znao sam da će sve ispasti dobro. Razumijem sve, ali probleme migranti prave između sebe. Nikad nisam vidio da napadaju lokalno stanovništvo. Ljudi se boje, jer prolaze pored njih, i žive pored njih. Nisu ni pokušali da nekog upoznaju, da mu se približe. I onda je normalno da se boje.“ 
Kroz lokal dnevno prođe oko stotinjak migranata. Dođu tu na obrok, čaj, a ponekad samo dođu na druženje. Kuharica Lejla, jedina plaćena radnica Social caffea pored Zuhdije kaže da nema nikakvog straha.

„Kada sam počela raditi ovo je bio normalan restoran, dolazili su naši ljudi. Onda su oni počeli da dolaze. Naši ljudi su prestali da dolaze, imamo samo dostavu. Boje se. Znala sam biti sama sa njih 200. Kad' je bilo Svjetsko prvenstvo, bilo ih je unutra 200 i ispred 500, ja sama. Ništa. Nikad mi dlaka s glave nije falila. Jednom je izbila opšta tuča ispred restorana, u kojoj mi je stradalo auto. Tada su me baš iznervirali“, govori kao da ni sama ne vjeruje šta priča.

„To je jedini put da su mi neku štetu pričinili, ali su i tada skupili novac da popravim auto. Nikad nisam mogla sanjati da ću se ovim baviti, da ću biti okružena sa tim ljudima koji ko zna odakle dolaze, ali iskustvo je neopisivo i nikada nisam zažalila.“   

Social caffe sigurno je mjesto za migrante, često je to okupljalište i lokalnih aktivista, koji im unutar lokala pružaju i medicinsku ili logističku pomoć. I jedni i drugi je zovu svojom slobodnom teritorijom. 

Gdje su aktivisti samo aktivisti, a migranti ništa više nego ljudi.