Radnici iz Tuzle očajnički traže pomoć: Kako i zašto je propala „Aida“

Nekada uspješno tuzlansko preduzeće, Fabrika obuće Aida, posljednjih je pet godina konstantno u žiži javnosti. Nažalost, ne zbog poslovnih uspjeha, već zbog katastrofalnog stanja u kojem se nalazi, piše Istinomjer.ba, prenosi novinska agencija Patria.

Prodaja firme

Radnici/e ovog preduzeća još od 2009. godine do svojih prava pokušavaju doći na ulici. Već u tom periodu ova je fabrika imala poteškoća u proizvodnji. Kao jedno od mogućih rješenja spominjala se i prodaja firme koja je, nažalost, propala, što je predstavljalo okidač za prve proteste radnika.

Ni u 2010. godini stvari se nisu popravile, uprkos obećanjima i uvjeravanju Vlade TK da će svi problemi ove fabrike biti riješeni. Tokom te godine, naročito u Pogonu Lukavac, radnici za svoj rad nisu primali platu, niti im je uvezan radni staž, a menadžment fabrike im je često prijetio i otkazima. Zahtjevi radnika u tom trenutku su bili isplata 200 KM mjesečne naknade za radnike, uvezivanje radnog staža, te uposlenost pogona od 40 sati sedmično.

U narednih par godina fabrika je uspijevala da radnicima isplaćuje naknade, obim posla je pomalo rastao, te su se u 2013. godini od tadašnjeg premijera Vlade TK, Seada Čauševića i resornog ministra Željka Knežičeka mogle čuti ohrabrujuće izjave kako su se stvari vidno promjenile na bolje, te da će restruktuiranje ovog preduzeća biti uspješno.

Naravno, gore navedeno se nije obistinilo, kao uostalom ni većina izjava i obećanja ovog premijera. Početkom 2014. godine, mjesec dana prije februarskih protesta, radnici/e Aide ponovo su bili na ulicama zbog neisplaćenih 70.000 KM, koje je Vlada krajem 2013. godine odobrila u cilju nastavka proizvodnje u Aidi, te zbog višegodišnjih problema neuvezivanja staža.

Prema Informaciji o stanju u privrednim društvima sa većinskim udjelom vlasništva Tuzlanskog Kantona sa programom mjera za Poduzimanje aktivnosti u 2014. godini, Fabrika obuće Aida je u 2014. godini u najgorem stanju u svojoj historiji.

Nakon završetka rata, tj. 1996. godine, ova fabrika je imala 1.483 zaposlenih, dok je danas u “Aidi” zaposleno svega 329 ljudi. 2005. godine u “Aidi” je radilo 956 uposlenih, da bi se od 2008. do 2014. godine broj uposlenih više nego prepolovio – sa 693 na 329 uposlenih.

Ukupna aktiva/pasiva privrednog društva u 2013. godini iznosila je 54.955.129 KM, dok su prihodi iznosili 1.369.209 KM. Društvo je u periodu od 2008.-2013. godine poslovalo sa gubitkom, ali se iznos gubitka kontinuirano smanjivao i u 2013. godini je iznosio -845.880 KM. Iskorištenost proizvodnih kapaciteta u društvu u 2013. godini bila je na nivou od 37%. U maju 2014. godine u društvu je bilo zaposleno 329 radnika, što je u odnosu na 2013. godinu manje za 7 radnika. Ukupna dugovanja po osnovu javnih prihoda Fabrike obuće Aida d.d. Tuzla iznose 23.113.953,80 KM, dok po osnovu indirektnih poreza odnosno poreza na dodanu vrijednost dugovanja iznose 6.201,00 KM.

Pad proizvodnje

Od 2007. do 2013. godine, izdavanja Vlade TK za Fabriku obuće Aida su pala sa 734.757 KM na 154.058 KM, a u ovom periodu je za „Aidu“ Vlada TK izdvojila ukupno 5.561.777 KM. Poređenja radi, za Radio Televiziju Tuzlanskog kantona, koja ima tek 98 uposlenih i ne proizvodi nikakvu dodatnu vrijednost, iz kantonalnog budžeta u ovom periodu izdvojeno je 9.115.100 KM, skoro duplo više novca nego za “Aidu”.

Vlada TK se, od februarskih protesta u više navrata bavila raspisivanjem konkursa, te smjenjivanjem i imenovanjem nadzornog odbora tog preduzeća. Na 8. sjednici Vlade TK, za direktora “Aide” imenovan je Bahrudin Bašić, da bi na 16. sjednici Vlade TK bio raspisan oglas radi popunjavanja upražnjenih pozicija predsjednika i članova nadzornog odbora u „Tvornici transportnih uređaja” d.d.Tuzla, Fabrici obuće „Aida” d.d. Tuzla i „Rudnicima nemetala Kladanj” d.o.o. Kladanj. Ovaj je oglas potom poništen na 24. sjednici, a novi je raspisan krajem novembra.

Od formiranja Vlade TK nakon februarskih protesta, iz Budžeta Tuzlanskog kantona Fabrici obuće Aida je uplaćeno oko 352 hiljade KM, od čega je mali dio bio usmjeren na tekuće održavanje fabrike. Ova sredstva su u najvećem dijelu bila usmjerena na socijalnu pomoć i socijalno zbrinjavanje radnika/ca, prije svega onih koji su stekli uslove za penziju.

Sredstva u iznosu od 66.400 KM na ime socijalne pomoći zaposlenicima izdvojena su u aprilu, 22.000 KM izdvojeno je u junu “kao pomoć u postizanju ekonomske samoodrživosti, i to za troškove koji nastaju tokom organizacije proizvodnog procesa”, dok je u julu izdvojeno ukupno  37.329 KM za “Aidu” i još 7 preduzeća, za uplatu zdravstvenog osiguranja uposlenika. U septembru je Vlada TK izdvojila  37.000 KM za Aidu, kao “pomoć u postizanju ekonomske samoodrživosti”. U novembru je Vlada ponovo izdvojila 49.200 KM na ime socijalne pomoći za 328 uposlenika “Aide”, dok je udecembru 2014. godine izdvojeno 173.304,54 KM za uplatu doprinosa za PIO za 10 zaposlenika ove Fabrike.

Nevjerovatno zvuči podatak da je dio sredstava izdvojenih u septembru 2014, ionako minimalnih, bio namijenjen da se pokriju “obaveze za službena putovanja” i dugovanja prema nadzornom odboru ove fabrike, čiji radnici godinama ne primaju plate i nemaju uvezan radni staž.

Umihanićeva vladavina

Zanimljivo je da u periodu “vladavine” premijera Bahrije Umihanića (a ni u periodima vladavine prethodnih premijera) nije bilo nikakvih inicijativa za “oprost” ili “zamrzavanje” duga niti jednoj od fabrika u TK, pa tako niti Aidi, iako je glavni dug Aide upravo prema državi i ovakav potez bi zaista mogao pokrenuti stvari sa mrtve tačke. Izostanak ovakve inicijative je tim čudniji što država, ukoliko Aida ne pokrene proizvodnju te ne počne poslovati sa profitom, svakako neće naplatiti niti fragment tih dugovanja.

Prije očajničkog poteza napuštanja zemlje, radnice/e ove fabrike su i prenoćili pred Vladom TK, očekujući da im se neko obrati. Međutim, ni predstavnici izvršne, a ni zakonodavne vlasti nisu našli za shodno da se suoče sa njima, nego su i na narednim sjednicama uglavnom ponavljali već mnogo puta rečene mantre iz prošlosti, kako ‘čine sve da se proizvodnja u ovoj fabrici pokrene’, te da ‘sagledavaju zakonske mogućnosti za pomoć’ i izražavali duboko žaljenje zbog situacije u kojoj se nalaze radnici.

Naravno, nisu propustili da zaključe i da su zahtjevi radnika za uvezivanjem radnog staža nerealni, jer se za to mora izdvojiti veća suma novca od one kojom raspolaže Tuzlanski kanton, što pokazuje nivo neodgovornosti ne samo ove, nego i svih prethodnih vlasti u TK, budući da su upravo one odgovorne za situaciju u kojoj se trenutno nalaze radnici ove fabrike.

U ovom trenutku, vlasti u TK izjavljuju da su voljne pomoći, te da sredstva za isplatu pomoći postoje, ali da zakonski osnov za isplatu sredstava ne postoji, budući da su u ovoj godini već isplaćena sredstva jednokratne pomoći.

Put u Hrvatsku

Međutim, čak i ukoliko se sadašnja situacija završi povoljno po radnike i radnice Aide izvjesno je da budućnost za preostalih 329 uposlenih u Fabrici obuće Aida ne izgleda svijetlo. Naime, u Akcionom planu Strategije razvoja i Strategije socijalnog uključivanja BiH za Tuzlanski kanton u periodu od 2014. do 2016 godine se ni jednom rječju ne spominju bilo kakvi pokušaji revitalizacije posrnulih firmi sa područja Tuzlanskog kantona, pa tako ni Fabrike obuće Aida.

Iz prethodno navedenih podataka se vidi da niti jedna Vlada u Tuzlanskom kantonu, pa tako ni ova nije radnicima i radnicama Fabrike obuće Aida ponudila ništa osim praznih obećanja, te pokoje odluke o dodjeljivanju sredstava, koja bi se prije mogla okarakterisati kao milostinja nego kao ozbiljan pokušaj izvlačenja ove fabrike iz krize.

Radnici/e tuzlanskih preduzeća, nakon još jednih neuspješnih pregovora sa Vladom TK nastavljaju svoj put prema granici sa Hrvatskom. Da li će se ovim protestom konačno stvari pomaknuti sa mrtve tačne, niko ne može zasigurno reći.

Jedno je sigurno, ukoliko se uskoro ne poduzmu ozbiljne mjere za spašavanje ove firme, radnike/ce koji su se uputili prema Hrvatskoj na tom putu sigurno ne čeka gora sudbina nego u Tuzli.