(Ne)zavisno pravosuđe: Čaušević u zatvor, Čaušević iz zatvora, političari mogu biti mirni

Hapšeni su prije nepunih godinu dana i čelnici državne carine. U najvećoj akciji protiv kriminala vrijednog dvije milijarde marake. Nestale su milijarde, nestala je i istraga državnog tužilaštva. Svi uhapšeni su ponovo na radnim mjestima. Pandorina kutija je zatvorena, prenosi novinska agencija Patria.

Rečenica da je to bio njegov najsretniji dan na kraju se pokazala tačnom. Tri mjeseca nakon hapšenja bio je još sretniji. Pandora je zatvorena. Tužiteljstvo BiH nije zatražilo produžetak pritvora i Kemal Čaušević išetao je iz zatvora u jedan od svojih mnogobrojnih stanova.

Čaušević je uhapšen prije godinu dana. Nakon hapšenja je direktor UIO-a Miro Džakula kazao kako se kriminal njegovog prethodnika mjeri milijardama.

Početkom ove nedjelje Čaušević je bio još sretniji. Vraćen mu je i pasoš i time je, valjda, stavljena tačka na još jednu, kako to u Tužiteljstvu BiH vole reći, najveću akciju hapšenja. Koja se nekako, svako malo, pretvori samo u najveću spektakularnu akciju za javnost.

Tada je uz Čauševića uhapšeno još nekoliko carinika, među njima i Zdravko Cvjetinović, pomoćnik direktora Sektora za carine UIO-a. Danas su svi na slobodi. Štaviše, skoro svi su na starim radnim mjestima. Čaušević je danas svjedok pokajnik. Pokajao se da bi ga skoro pa zaboravili. Zaboravljen i od onih koji su nakon njegovog hapšenja hvalili jedni druge. Zadovoljni toliko da je samo nedostajalo da jedni drugima sjednu u krilo.

Zaboravljen je danas i Edin Cernica, nekadašnji šef Carinske ispostave u Sarajevu, koji je prvi izgovorio navode o Čauševićevom kriminalu, još 2006. godine. Nakon toga je smijenjen i postavljen na druge poslove.

Zaboravljen je danas i prvi carinski sindikalac Mehmedalija Osmić. Koji je protiv Čauševića podnosio prijave i javno navodio primjere kriminala. Danas, nakon što je napredovao u službi, više ne priča glasno kao nekad. Danas Osmić na sav glas hvali nove šefove i novu upravu.

Zaboravljen je i Anes Sadiković. Kralj tekstila, s kojim je, zapravo, sve počelo. Koji je zahvaljujući saradnji s Čauševićem zaradio monopolski položaj na uvoz kineske robe. Štaviše, dobio zvaničan dokument u kojem stoji kako je ta roba njegovo intelektualno vlasništvo.

Sadiković se predao Tužiteljstvu, tamo navodno ispričao kako je Čauševića, sve skupa, proteklih godina podmitio s tri miliona maraka. I otišao kući. Uz mjere zabrane. I on je nakon privođenja bio sretan. I kazao kako će otkriti imena svih političara kojima je davao novac. Onako kako je to govorio i njegov bliski saradnik.

Zaboravljen je i Sadikovićev otac. Koji je bez ikakvih problema, uz sitna uznemiravanja konkurencije, nastavio uvoz tekstila.

Nekoliko nedjelja prije no što će mu biti vraćen pasoš, Čaušević je, baš kao i Anes Sadiković, progovorio o imenima političara. Barem je tako objavljeno u dijelu njegovog iskaza datom Tužiteljstvu. Iskaza čiji su dijelovi pažljivo odabrani i obznanjeni na internet stranici jedne ovdašnje novinske agencije.

Iskaz sadrži imena nekoliko političara kojima je Čaušević, navodno, činio razne usluge. Moguće da je upravo to razlog što u aferi Pandora niko nikada nije optužen. Kada se gradivo utvrdilo, iskaz je sa stranice uklonjen. Čaušević je najčešće spominjao ime Nikole Špirića.

Navodno je Špirić tražio usluge u nekoliko navrata. Da jednom preduzeću iz Tuzle omogući povrat pola miliona maraka poreza. Pa da se dvije šećerane Ilije Studena oslobode uvoznih dadžbina. Kasnije je utvrđeno kako je tim potez budžet oštećen za oko 60 miliona maraka.

Studen je tako, baš poput Anesa Sadikovića, dobio favoriziran položaj, uvozio količine šećera koje su premašivale potrebe cijele BiH. U iskazu stoji i da je Špirić od Čauševića tražio u nekoliko navrata zapošljavanje u Upravi za indirektno oporezivanje. Jedna od tih osoba je, kako se sumnja, i Zdravko Cvjetinović. On je na mjesto šefa carina postavljen voljom Špirićevog stranačkog šefa. Špirić ove detalje nikada nije želio komentirati.

Među najčešće spominjanim visokopozicioniranim političarima za koje je Čaušević navodio detalje gdje je s njima bio, o čemu su razgovarali i šta su od njega tražili - jeste i član Predsjedništva BiH Dragan Čović. Tako je ispričao kako ga je Čović nagovorio da u Mostaru kupi nekadašnju halu mostarskog Sokola za potrebe Uprave za indirektno oporezivanje. Zgrada je bila vlasništvo Ante Vidačka, godinama bliskog Čoviću.

Vidačak je halu privatizirao u vrijeme dok su ovom firmom vladali Čovićevi sokoli pa je onda nakon toga pro dao Upravi. Razgovorima o kupovini zgrade prisustvovali su, navodno, i Dragan Vrankić i Vjekoslav Bevanda. Nije Čaušević zaboravio ni istaknute Bošnjake. Dapače. U različitim je kontekstima najčešće spominjao Adnana Terzića, pa Sulejmana Tihića, zatim Fuada Kasumovića, Amira Zukića, Nedžada Brankovića, Šemsudina Mehmedovića...

Spomenuo je i Selvera Oruča, vlasnika kompanije Robot, omiljenog biznismena predsjednika najmanje tri ovdašnje uticajne političke partije. Sve je to, navodno, ispričao Tužiteljstvu. I na tome je navodno sve ostalo. Barem zasada. Nije, ne treba zaboraviti, u svim svojim istupima zaboravio na sebe. Čaušević je sebe uvijek etiketirao kao borca protiv korupcije.

Čaušević nije usamljen slučaj. Samo slučaj čovjeka koji je godinama valjao svima i svakom režimu. Zapošljavao, kupovao, plaćao, oslobađao, donirao. Recept za dugovječnost kakvog se drže još neki čelnici ovdašnjih institucija.

Poput Čauševića hapšeni su na jednako spektakularan način i mnogi drugi koji su još brže od njega puštani na slobodu. Dali iskaze, prespavali u zatvoru i odšetali kućama. Godine rada vrijednih istražitelja Tužiteljstva za koje se u javnosti i ne zna padale su tako u vodu. Koju su krupne ribe nastavile mutiti. Sa slobode, bez mjera zabrane. Uz neokrnjen ugled koji im je priznala čaršija, javlja FTV.