Karadžićevi strateški ciljevi: Podjela Sarajeva i izlaz Republike Srpske na more!

Na 16. sjednici „Skupštine Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ održanoj 12. maja 1992. godine u Banja Luci, ratni zločinac i tadašnji predsjednik Radovan Karadžić prezentirao je šest strateških ciljeva srpskog naroda u BiH, piše novinska agencija Patria.

Ovih šest ciljeva tada je usvojeno, a u Službenom glasniku RS objavljeni su 26. novembra 1993. godine.

Prenosimo u cjelosti Karadžićev govor:

Prvi strateški cilj razdvajanje od druge dvije naše nacionalne zajednice, državno razdvajanje. Razdvajanje od onih koji su naši neprijatelji i koji su iskoristili svaku priliku, prije svega u ovom dijelu, da nasrnu na nas i koji bi nastavili sa takvom praksom, ako bismo i dalje ostali zajedno u istoj državi.

Drugi strateški cilj je koridor između Semberije i Krajine. To je stvar za koju ćemo, možda, biti prisiljeni da ponegdje nešto žrtvujemo, ali je to od najveće strateške važnosti za srpski narod, jer to integriše srpske zemlje, ne samo „Srpske BiH“, nego i „Srpske BiH“ sa Srbijom i Srpske Krajine sa Srpskom BiH i Srbijom.

Dakle, to je strateški cilj veoma visoko rangiran, koji mora da ostvarimo jer nema Krajine, nema Bosanske Krajine, nema Srpske Krajine, nema saveza srpskih zemalja, ukoliko ne ostvarimo taj koridor koji će nas dobro integrisati, koji će nam omogućiti nesmetan protok iz jednog dijela naše države u drugi.

Treći strateški cilj je uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između dva svijeta. I s jedne i s druge strane Drine smo mi i naš strateški interes i naš životni prostor.

Mi sada vidimo mogućnost da se sada neke muslimanske opštine, kao enklave, uspostave uz Drinu, da bi oni ostvarili svoja prava, ali da to u osnovi mora da pripadne „Srpskoj Bosni i Hercegovini“ taj pojas koji je uz Drinu i koji, koliko nama strateški pomaže, nama na pozitivan način, toliko nama pomaže na način što štitimo interese naših neprijatelja da ostvare koridor koji bi povezivao sa islamskom internacionalom i uvijek činio ovo područje nestabilnim.

Četvrti strateški cilj je uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi. Evropska zajednica nam je na radnim mapama koje je predložila na ovom posljednjem zasjedanju priznala granicu na rijeci Uni. Obilježili su rijeku Unu kao našu ratnu granicu i istočno od nje ofarbali u plavo.

Peti strateški cilj je podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje svakog od ova dva dijela efektivne državne vlasti te kosntitutivne države. 

Dakle, Sarajevo nam je, strateški gledano na petom mjestu, ali su borbe u Sarajevu i za Sarajevo, i strateški taktični gledano od presudne važnosti, jer ne daju uspostavljanje čak ni privida, ali ni države. Alija nema državu dok mi imamo dio Sarajeva. Nema Vladu, nema Skupštinu, nema funkcionisanje, jer Aliji je bilo najvažnije da on za svijet stvara privid kako postoji država, a kako smo mi teroristi.

Međutim, borbama za Sarajevo držimo borbe daleko od Krajine, daleko od Semberije, daleko od Drine, daleko od svih onih krajeva gdje bi se eventualno, mogli sukobiti sa Muslimanima. Jer, borbe oko Sarajeva odlučuju sudbinu BiH i mi smo to i ranije slutili i o tome smo govorili, ako rata bude on će početi u Sarajevu i završiti u Sarajevu. Ovaj prvi dio tog predviđanja se ostvario, a vjerujem, da će se i drugi dio ostvariti onog trena kad dobijemo mapu Sarajeva, i tada mislim da će rat prestati u Sarajevu i cijeloj BiH, što se tiče Srba i Muslimana.

Šesti strateški cilj je izlaz „Srpske Republike BiH“ na more. 

To smo stavili u našoj hijerarhiji na šesto mjesto. Nije to nevažno, to je vrlo važno, ali ima važnije od važnijega, ima izglednije od izglednijega. Mi ne znamo koliko je izgledno to, ali mi moramo samo znati da je naš interes i cilj, da prije svega Hercegovina, koja je izlazila u svojoj istoriji na more, izađe ponovo na more, to jeste, moramo dio teritorije koja je tamo učiniti spornom i ne prikazati taj prostor kao dio Hrvatske države radi toga što je nepošteno, nečasno, nekorektno, povučena granica između Hrvatske i drugih dijelova.

To je granica, streteška granica, Zapada prema Pravoslavlju. To je granica protiv Srba protiv Rusa, to je granica protiv istočnog svijeta, protiv Pravoslavlja.

Ta granica je smiješna i samo ko vidi konfiguraciju te hrvatske obale vidi da je to rađeno nesiguro i sa jednom namjerom da se ovi dijelovi drže što dalje od mora, srpski dijelovi tog mora, pri čemu bi se na Crnu Goru vršio zelenaški, odnosno udar da se i odatle Srbija otjera značajno na Cetinju, nažalost, dok u cjelini Srpske Crne Gore i to značajne, ali u saradnji sa 30-35% muslimanskih odnosno šiptarskih interes tamo, te snage su mogle da ugroze objedinjavanje srpskih zemalja, prije svega Srbije i Crne Gore, čime se izlazak srpskih zemalja Srbije i Crne Gore obezbjeđuje izlazak na more, kazao je u maju 1992. godine Karadžić. 

Na ovoj sjednici još jedan ratni zločinac, Ratko Mladić imenovan je za komandanta Vojske RS.