Mikulić: 20 godina snajperski hladno nišane u dušu Mostara

Bivši ministar pravde Federacije BiH Zoran Mikulić i član SDP-a inače rođeni Mostarac objavio je interesantan osvrt na dešavanja u njegovom voljenom gradu, a što novinska agencija Patria prenosi u cjelosti.

- Ovih dana mostarska mladost maturskim slavljem proslavlja svršetak srednjoškolskog doba. Zatvara jednu stranicu svog života i priprema se za dan koji bi trebali pamtiti cijelog života.

Ponosni roditelji tog dana neće žaliti da daju i zadnju marku kako bi njihovi ponosi izgledali svečano i kako se ne bi razlikovali od ostale djece. I tako je već godinama i svugdje. I svugdje je to sasvim normalno osim u ovoj nakaradnoj BiH i ovom osakaćenom Mostaru. Ovdje će, naravno, Bošnjaci i Hrvati iz iste gimnazije matursko veče proslavljati odvojeno.

Hrvati će u jedom dijelu grada za prvi ples moliti Hrvatice, a Bošnjaci u drugom Bošnjakinje. O Srbima ovdje već odavno niko niti ne vodi računa. U Mostaru ima više registriranih narkomana nego Srba.

Potkrade se po koji i mogu se tolerirati sve dok se poslijeratnim gradskim očima ,netom otrgnutim od zavičajnih ruralnih torova, ne miješaju u nacionalnu statistiku. Iste će pjesme svirati to veče i na jednoj i na drugoj strani grada. Isto će se plesati i uz glazbu i uz muziku. I glazba i muzika su stvorene da spajaju, a ne da razdvajaju. Zasigurno će i neki novi Ante zaplesati. Ali šta ako te noći, taj neki Ante zaželi zaplesati sa Selmom!?

Šta ako neki Mirza zaželi zaplesati sa nekom Marijom? Hoće li morati naručiti taxi da bi otplesali taj ples na drugoj strani i vratili se na "svoju" stranu grada? Brato, ostavi uključen taksimetar, večeras nije važno, večeras ja plaćam, šta ima veze, jedan ples 12 maraka. Eto me opet za sat ili dva.

Slične se stvari podmeću generacijama djece u getoiziranom Stocu ili u voćarskoj Srednjoj Bosni u kojoj se ne smiju miješati kruške i jabuke. Upravo tim riječima, ne tako davno, tamošnja HDZ-ova ministrica obrazovanja, za tren oka opravda ovu segregaciju, ovaj fašizam.

Čije je to dijete kruška, a čije jabuka. Jesmo li to mi rađali i odgajali djecu ili voćnu salatu. S kojim to pravom ti ili bilo tko drugi, gestapovskim manirom Mare Lukšine, odvajaš moje dijete u jedan ili u drugi tor. 

I to je ono što su ovi pečeni i novopečeni namijenili našoj djeci. To je ono čime se oni na svojim seoskim i stranačkim sijelima hvale. Kako se to inače u svijetu zove? Šta je, ako ne to, segregacija, aparthejd, nacionalizam, šovinizam, fašizam?. Jedno im se zaista mora priznati: majstori su za zavaditi.

Velemajstori su za targetiranje različitosti. Mi se ovdje inače sjajno razumijemo u mržnju. Mi se bavimo organskom proizvodnjom nacionalizma. Nećemo mi taj genetski modificirani nacionalizam. Samo onaj prirodni, pravi, organski. Ta imamo podneblje za takav uzgoj. Ne trebaju nam ni plastenici. Možemo se posvetiti i izvozu.

To je ustvari i jedino što oni znaju raditi. Na krilima mržnje jedino i znaju jahati i opstajati. Mada, opet to "majstorstvo" i nije bilo teško naučiti. Imali su najbolje učitelje koji su se mogli naći odavde do Hitlera i nazad. Mostarski vlastodršci, HDZ i SDA su biološki roditelji nacionalizma.

Oni su ti koji prvi padaju na poligrafu jedinstva BiH. U centrima koji nam godinama serviraju nacionalizam i u čije ime se ovdje proizvode sirovine za nacionalizam, ovih nakaradnih podjela nema. I u Zagrebu i u Beogradu i u Sarajevu mladost ovaj dan proslavlja zajedno. Zašto se uporno nama serviraju podjele? Da li zbog tolikog broja miješanih brakova koje pokušavaju zatrti.

Da li zbog Titove zjenice oka. Da li zbog Šantića i Maka? ... Ili ipak samo zbog vlasti i lakšeg vladanja i bogaćenja u svom toru jer od drugog, naravno prijeti opasnost. Opasno je i plesati.

Naravno. Pa tako sve i počinje. Ni ne pomišljajte na ljubav. Kuda će vas ona odvesti? Da li se uopće više isplati boriti protiv kokošijih mozgova koji stvoriše Antu? Da li više ima smisla boriti se protiv dvadesetogodišnjeg trijumfa nacionalizma, protiv ratnih dobošara, protiv djelitelja, protiv švercera duhanom predoziranih tamjanom, protiv onih koji ne hode sunčanom stranom ulice, grada, svijeta...? Isplati li se više nemoćno suprotstavljati ovima koji još nisu izašli iz devedesetih, ovima s kojima ova zemlja ne da nema budućnosti, nego nema ni sadasnjosti...?

Podjele nam nameću oni isti koji su se do juče čudili lipama, košćelama, platanima i beharu. Sad kad su konačno uspjeli da se oslobode straha od pokretnih stepenica i kad su napokon naučili da voze lift,  kad su im žene konačno shvatile sta znači depilacija i da kada odu na istu ne moraju ponijeti pidžamu jer se ne ostaje ležati u bolnici, došli su da dijele mostarsku mladost, a za uzvrat su dobili svoje vozače, dionice, tržne centre, korporacije i naravno sad više nisu inžinjeri prava, sad su predvodnici i vlasnici nacionalnih interesa. Od početnog kapitala imali su samo naciju.
Dvadeset godina oni kamenuju Bosnu i Hercegovinu.

Od Mostara i BiH, nekada simbola bratstva i jedinstva, ljubavi i crvenila, miješanih brakova, napravili su zemlju prekinutih utakmica i ispražnjenih tribina, grad i zemlju naših i njihovih, državu napuštenih sjednica i dogovora, nepriznatih himni i iritantnih zastava,suprotstavljenih inat praznika, zemlju lažnih prijatelja, državu efendija i popova koji vode politiku i politike koja finansira efendije i crkvu. Došlo njihovo vrijeme. Ili je valjda konačno prošlo. Ili je nacionalizam konačno došao u klimaks?

Do nas je. Znate li vi protiv koga se mi borimo. Da mi je samo po jedna marka za svakog od ovih koji odlučuju o BiH, a ne vole BiH. Da mi je samo marka za svakog od ovih koji žive u BiH, a ni ne navijaju za BiH. 

Nadam se da se ipak Mostar ne poznaje po njima. Mostar se po lipama i po beharu poznaje. Po Neretvi se Mostar poznaje. Po Šantiću i po liskama se Mostar poznaje. Po Mostaru se Mostar poznaje. Neprevedivo u nacije. Oni nikada nisu naučili Mostar. Mostar se ne uči u večernjoj školi. Mostar se uči na redovnoj nastavi. I ne bježi se sa časova niti sa satova. Njihovih likova i imena definitivno nikad neće biti na vizit karti Mostara. Je li otišao Mostar iz Mostara?

Protiv toga i takvih problem dizajnera boriti se mora. Bolest ne može sama sebe izliječiti. Hoće li neki vjetar razuma konačno rastjerati tamu po Mostaru? Barem smo mi imali priliku uživati u vremenu kad Anta i Ismara nije bilo ili su bar bili neprimjetna manjina. Imali smo se čime i ponositi. Ako ništa tim zajedništvom. 

Tada nije bilo uvredljivih grafita, kukastih križeva, prijetećih slova U, džihada, ocila i sl. Jedini grafit bio je ispisan krečom, "Tešane sretan rođendan.Rešo sretno zaposlenje." Poslije im se pridružio i Radovan. I to je to. To je bio maksimum provociranja. Ništa strašno.

Ja sam ponosan što za najbolje prijatelje imam i Hrvate i Bošnjake i Srbe i sve ostale. To je najveće bogatstvo koje smišljeno uskraćuju mladima Mostara. Neprevedivo u cifre i brojke.... Isplati se itekako boriti, radi nove i zdrave mladosti mostarske.

U to se ime isplati osloboditi ovih predrasuda. Ili pak,....kutarisati. Vrag bi ga znao.

Ili su pak uspjeli? Ili je pak 20 godina nacionalizma konačno pobijedilo svaki zdravi razum? Ili su uspjeli odgojiti nove generacije nacionalista, stvoriti mnoštvo mladih nacionalnih mislioca sa formiranom nacionalnom pameću, sa ogradom od ostalih? Jesu li uspjeli formirati novi nacionalni um i pamet? Ja se još uvijek nekako trudim da moja pamet, ako je ikako moguće, bude distrikt.

Oni 20 godina snajperski hladno nišane u dušu Mostara. Mi koji Mostar besplatno volimo još uvijek se toplo nadamo.... da su promašili.