Potresna priča o nani koju su svi napustili: Koliko je bolno plakala, srce mi je lomila na komadiće

Na Facebook profilu ugledni sarajevski imam Muhamed ef. Velić napisao je potresnu priču o jednoj starici koja je ostala sama na ulici. Ova životna priča, za razliku od mnogih drugih, imala ne sretan završetak. Novinska agencija Patria prenosi u cjelosti Velićevu priču. 

-Prije nekoliko dana reče mi hadžija Zajko da me je tražila neka žena, nije ulazila u džamiju, samo je na ulici pitala kada sam u džamiji, treba da se vidi sa mnom.

Hadžija je rekao da sam tu stalno, ponedjeljkom mi je slobodan dan, a bio je, dakle, ponedjeljak, ona je onda rekla da će doći u utorak na ikindiju. Tako i bi.

Na ikindiji, pred sami ezan, spremao sam se da učim ezan, a hadžija mi reče da je ona žena stigla i da je na mahfil otišla da klanja. Popeo sam se na mahfil, budući sam taj dan poslije ikindije odmah morao ići na dženazu, tako da sam pokušao vidjeti u tih par minuta do ezana o čemu se radi.

Kad sam se popeo na mahfil, zatekao sam jednu staricu, koja je na prvi utisak bila dostojanstvena i pobožna, lijepo se predstavila, rekla da se zove A. i da ima 74 godine, treba da razgovara sa mnom i ako mogu da joj pomognem.

Rekao sam da u tom trenutku nemam vremena, jer imam dženazu poslije namaza, a i ezan samo što nije, no, ona je zamolila da se vidimo za vikend u džamiji. Pristao sam i rekao da dođe na podne namaz. Tako smo se i razišli, a ja sam otišao učiti ezan.

Jučer, u subotu, učio sam djecu u mektebu, tamam sam završavao grupu sufaru, a bilo je još petnaestak minuta do podne namaza, kad sam ugledao na mektebskom prozoru da se pojavila starica A. Rekao sam posljednjem dječaku iz grupe kojeg sam ispitivao da joj kaže da uđe u mekteb. Ušla je u mekteb stidljivo, poselamila se i sjela za jednu klupu. Nakon kratkog selamljenja i pitanja za zdravlje, počela je pričati svoju tužnu priču.
 

Po stare dane, u 74. godini svog života, rastavila se od supruga, nije spominjala razloge. Imaju dvije kćerke, koje su udate, imaju svoje porodice i žive odvojeno. Sa suprugom je imala stan u kojem je živjela, njen udio u stanu je bio 30%, prodali su stan, dali kćerkama po jedan zanačajan dio, muž je uzeo veći dio i njoj je pripao jedan skroz mali dio. I svako na svoju stranu.

Kćerke su podstanarke, ali imaju svoje porodice, muž se vratio u mahalu odakle je, a ona je ostala sama, na ulici. 
U tom trenutku je starica briznula u plač.

Allahu dragi, koliko je bolno plakala, srce mi je lomila na komadiće. Kad se malo sabrala, ponovo je nastavila svoju priču. 

Računala je na stariju kćerku da će je primiti, ona joj je to i obećala tog dana, da bi je sutradan nazvala unuka i rekla da i bez nje imaju problema, a pogotovo će imati problema i sa njom. Dakle, nisu je mogli primiti. Mlađa kćerka joj je našla na Bjelavama da bude podstanar kod neke žene, ali u tom stanu je totalno neuslovno, jer gazdarica drži životinje u kući, a njoj kao vjernici to mnogo smeta.

Opet se rasplakala, tako bolno i tako iskreno. Bio sam dirnut i bez riječi.  Govorila je da je ostala sama. A mene je molila da joj nađem nešto, bilo šta, ima neke male penzijice, može i kiriju plaćati, neku manju, ali da joj se nađe nešto pristojno, bilo gdje, blizu džamije i da je čisto. Pitala je ako može u džamiji spavati ili u bilo kojoj džamiji!

Rekao sam joj da ne može u džamiji spavati i stanovati, no, zamolio sam je da dođe ponovo sutradan na podne namaz, tj. danas, pokušat ću nešto uraditi. Zahvalila je, prestala plakati i nakon podne namaza otišla. 

Jučer sam nakon tog susreta dugo mislio o tome kako da joj pomognem, čak sam i razgovarao s džematlijama o tome. Predlagali su da je treba uputiti na socijalnu službu i socijalne radnike, međutim, to njoj nije trebalo. 
Isto tako, jedna mi se rodica jučer udavala, poslije ikindije bio sam joj na svadbi, jako je lijepo bilo, ali sam čitavo vrijeme na kraju pameti imao staricu A. u glavi.

Sa svadbe sam izašao na akšam u svoju džamiju, a na akšam namazu vidim jednog ahbaba, koji ne živi blizu džamije, ali dođe počesto u džamiju. No, pomislio sam: večeras ga je na akšam uzvišeni Allah poslao baš u ovu džamiju da mi pomogne oko ovoga.

Zadržao sam ga nakon akšam namaza i ispričao mu ovu priču. Vidio sam suze u njegovim očima i spremnost da pomogne. A osobito iz razloga što mu je prije nekih mjesec i po majka preselila na Ahiret, pa ga je to još više dirnulo i još je više bio spreman da pomogne. Bio je vezan za majku. Dogovorili smo se da se nađemo svetroje danas na podne namazu. Došli su njih dvoje. Starica A. je treperila kao jasika, a i moj ahbab je bio malo uzbuđen. Upoznao sam ih i još jednom ispričao njenu priču.

Ona je šutjela, sa suzama u očima. A on je rekao da ima tu u džematu kuća gdje su živjeli njegovi roditelji. Nakon smrti majke, babu je prebacio kod sebe u kuću, a tu u kući ima jedan student, kojeg je još njegova majka primila, studira i uči hifz, on ima na raspolaganju čitav jedan veliki sprat, a on je razgovarao sa svojom sestrom da je smjeste tu sa njim, njoj bi dali jednu sobu i kupatila, a i studentu bi ostalo više nego dovoljno prostora u ostatku sprata.

Rekao sam joj da je riječ o novoj i lijepo uređenoj kući i da će joj tu bili lijepo, jer je gazda kuće, taj moj ahbab, jedan fin insan, vjernik, susretljiv, a sada nakon majčine smrti posebno osjetljiv na majke i njihove probleme.
Starica A. je izrazila želju da daje neku kiriju, što moj ahbab nije dao ni spomenuti, to on radi u ime Allaha, dž.š., hoće da pruži dom i ugosti jednu ostavljenu majku s dovom da gospodar Allah i njegovoj majci pruži dom i napravi kuću u lijepom Džennetu.

Na koncu, dogovorili su se da će to za par dana sve završiti. Poselamio sam se s njima i kroz prozor ih ispratio pogledom. U staricinim očima vidio sam radost i smirenost, nije više plakala, hvala Allahu, a u njegovim očima vidio sam suze zahvalnosti što može ugostiti jednu majku, s dovom da Stvoritelj tako ugosti u Džennetu i njegovu majku. Allahumme amin.

Vratio sam se u mekteb. Učionica je bila puna djece, to su malo starija djeca koja uče u Kur'anu. Ispričao sam im ovu tužnu priču s akoBogda sretnim završetkom. Rekao sam im da su im roditelji najveća svetinja u životu, odmah nakon Allaha, dž.š., i poslanika Muhammeda, a.s. Vjerska je obaveza da ih paze, štite i drže kao malo vode na dlanu do kraja njihovih života. Roditelji su karta za Džennet. Vratili smo se učenju Kur'ana i tedžvidskim pravilima. 

I, evo, sada, kada su i mektebska djeca otišla, sjedim sam u džamiji, čekajući ikindiju razmišljam o tome kako uzvišeni Allah neće ostaviti Svoje robove nezbrinute. 

Uvijek će poslati nekoga ko će se brinuti o nama, ako smo iskreni i Njemu predani. Ljudi nas mogu ostaviti, pa i oni najbliži, i to nije naša najveća tragedija, naša najveća tragedija i nesreća je da nas uzvišeni Allah ostavi i zaboravi. Allaha treba čuvati, a On će nam uvijek dati i poslati.

(Zapisano na 8. mart – Međunarodni dan žena.)