Jesu li Mladićevi dnevnici dokaz za obnovu tužbe BiH pred Svjetskim sudom pravde u Hagu

Postoji niz detalja koji nisu iskorišteni na Međunarodnom sudu pravde u Hagu, nakon tužbe BiH protiv Srbije. Među najvećim novim dokazima su čuveni Mladićevi dnevnici, koje ovih dana niko i ne spominje za te ciljeve. Jedan službenik tog suda svojevremeno je izjavio: “Da je materijal nađen u Mladićevoj kući bio dostupan Međunarodnom sudu pravde u Hagu (ICJ) tokom procesa protiv Srbije zbog genocida u Bosni, pitanje je da li bi taj sud oslobodio Srbiju od optužbe za učestvovanje u genocidu i okrivio je "samo" za nesprečavanje genocida”.

"Ti dnevnici su jači dokaz nego da se Mladić nekim čudom lično pojavio i pristao da svjedoči", rekao je taj istražitelj Tribunala. "Njegova iskrenost bi se lakše dovela u pitanje nego autentičnost bilješki."

“Armija mora ostati na teritoriji Republike Srpske BiH, jer su jedinice JNA i izvedene na taj prostor”.

“Dovedeni smo skroz u zavisnost od SRJ. Bit će pitanja, a šta je sa ciljem 'Svi Srbi u jednoj državi'“, pisao je Mladić. 

General Manojlo Milovanović, koji je tokom rata bio Mladićev pomoćnik, potvrdio je autentičnost dnevnika koje su postali jedan od najmoćnijih dokaza o suštini rata protiv Bosne i Hercegovine. Karadžić je svojevremeno pokušao dokazati da se radi o falsifikatu, ali je ubrzo odustao od tog uzaludnog posla.

Nakon Mladićevih dnevnika rat protiv Bosne i Hercegovine više nije imao nikakvih tajni. Sudije u Tribunalu su bile potpuno šokirane količinom otvorene i odane saradnje koja je vladala između Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane, s jedne i JNA i Vojske Republike Srpske sa druge strane.

Srbija i Hrvatska su zajednički ratovale protiv Armije RBiH i Bosne i Hercegovine i Bošnjake pokušavale definitivno uništiti i etnički očistiti sa prostora njihove domovine. Sve vrijeme rata general Mladić se sastajao s hrvatskim generalima, dogovarao prekide vatre, isporuke oružja i nafte i zajedničku borbu protiv Bošnjaka. Dnevnici Mladića su korišteni kao dokaz u procesu protiv Prlića i ostalih u udruženom zločinačkom poduhvatu tzv. Herceg-Bosne.

Mladić je godinu prije izazivanja rata u BiH imao podatke da će Hrvatska sve učiniti da što prije izazove sukobe u BiH.

On u svojim dnevnicima praktično otkriva tu dvoličnu poziciju Hrvatske protiv BiH i Bošnjaka: “Ubačene su grupe ZNG u BiH, priprema se diverzantska operacija. Cilj su objekti vojni, mostovi, ličnosti (generali)...” Nakon tog predviđanja počelo je rušenje preostalih mostova na Savi, a 3. aprila u Mostaru su Hrvati izazvali eksploziju cisterne, koja jer razorila nekoliko zgrada. Mladić je u dnevnicima pravio bilješke susreta sa generalom Slobodanom Praljkom, Jadrankom Prlićem, Antom Rosom, Milivojem Petkovićem i drugima, u mađarskom Pečuhu, Njivicama kod Herceg Novog, u Crnoj Gori, te nekoliko susreta u okolini Bosanskog Grahova.

Prvi sastanak, koji je Haško tužilaštvo izdvojilo, je onaj od 5. augusta 1992., kad se Mladić u Pečuhu našao s delegacijom Hrvatske i Herceg-Bosne. Dokumente sa tih susreta u svojim memoarima je objavio upravo Slobodan Praljak.

Hrvatski mediji su pisali da je na jednom sastanku kod Herceg-Novog u februaru 1994. učestvovao hrvatski ministar finansija Jozo Martinović. On je bio ministar od avgusta 1991. do  augusta 1992. i stotine miliona DM prebacivao za finansiranje Herceg-Bosne. Kad su hrvatski sedmični listovi otkrili njegovu ulogu i totalnu pljačku hrvatskog proračuna, on se povukao na drugu poziciju i nastavio slati novac za Herceg-Bosnu tajnim kanalima.  

Hrvati su Srbima konstantno prosljeđivali gorivo za rat protiv Armije RBiH i naplaćivali ga ponekad i skuplje, a ponekad davali i besplatno. Na drugoj strani Srbi su naplaćivali neke “usluge” od Hrvata. Mladić se sastao 8. jula 1993. sa generalom Milivojem Petkovićem, načelnikom Glavnog stožera HVO-a  u Njivicama kod Herceg Novog. On je tada zapisao da su u zamjenu za oružje i “učinjene usluge” položene 1.191.246 tadašnjih njemačkih maraka i predate dvije cisterne dizela za tenkove. Dogovoreno je da Hrvati 8.092.032 njemačke marke plate u roku od sedmicu dana. Sav taj novac plaćen je iz Hrvatske, jer se u to vrijeme HVO finansirao direktno iz Zagreba.

Šta su bile “učinjene usluge”? Hrvati su i tada uredno plaćali Srbima angažman na spašavanju jedinica HVO-a koje su se uglavnom bježale u rasulu pred Armijom RBiH. “Ja tu bagru spašavam od muslimana i prebacujem tamo i ovamo”, galamio je Mladić pred kamerama TV SRNE u Varešu. Dobacio je da to više ne želi raditi. Ali, ubrzo su stigle nove devize pa ga je to vjerovatno smirilo.     

Koliko god doživljavali poraza, hrvatska strana je očekivala da će opkoljena Armija RBiH  morati pokleknuti pred nestašicama municije. Sa takvim idejama Praljak je jednom prilikom rekao Mladiću da Hrvatima nije u interesu rat sa Srbima, rat će prestati dogovorom Hrvata i Srba, a prava opasnost su Muslimani.

“Naš cilj je Banovina iz 1939”, zapisao je Mladić Praljkove riječi. Čak i nakon Vašingtonskog sporazuma Praljak je Mladića ubjeđivao da je sporazum Tuđmana i Izetbegovića samo formalan, donesen na insistiranje Amerikanaca, kako bi se dodvorili islamskom svijetu.

Koliko je predaja Posavine bila dio kompletnog dogovora Tuđmana i Miloševića, pokazuje se na nekoliko Mladićevih zapisa o tim dogovorima. Nakon pada Posavine 26. oktobra 1992., Praljak mu kaže: “Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za sto s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da ‘Muslimani’ dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti”. Dakle, Praljak kao hrvatski general gotovo likuje nad padom Posavine.

Mladićevi dnevnici su jedna od najvećih dokaza o suštini rata protiv Bosne i Hercegovine. Pravo je čudo da ga timovi za obnovu tužbe BiH pred Sudom pravde nisu ni spomenuli.