Dobro je, imamo pasoše, vodu i penzije: Kako država ucjenjuje svoje građane

Piše: Sead Omeragić

I previše je razloga da se građani osjete ugroženim zbog nefunkcionisanja države. Država nam je i entitet, kanton i opština. Nedavne dileme o tome hoćemo li imati pasoše ili nećemo, bile su reprizirane igre bez granica sa nervima građana. Na kraju smo jedva čekali da dobijemo pasoše i izrazimo neku vrstu javne zahvalnosti državi što nas nije potpuno zaboravila. Stanje je ličilo na moguće sankcije građanima, jer oni, državni službenici nisu radili svoj posao kako treba.

U evropskim okolnostima država je samo običan servis građana. Izgleda kao da smo se podijelili: Postoje oni, službenici države, koji su privilegovani time što su se zaposlili u državnoj službi. Svaki od tih službenika može reći: država to sam ja. Plaće su veće nego igdje, privilegije i zaštita zaposlenih na zavidnom nivou. Na drugoj strani smo mi, podanici bez privilegija. Ne pitamo se, nismo bitni iako smo totalna većina. Znamo da su državne institucije i javna preduzeća natrpani rođačko-stranačkim i nacionalno podobnim kadrovima. Time je javna uprava opterećena balastom nesposobnih a odlično plaćenih službenika.

Ako država ne radi svoj posao, onda problem ne bira. Ili, bolje je reći da bolest ne bira ko će joj biti pacijent. Neznanje i nesposobnost na dobrim pozicijama u državi, loša organizovanost, sve to na kraju bude naplaćeno od svih nas pojedinačno.

Takav je recimo problem sa vodom u Sarajevu. Rješenja odavno nema, ali nam već napominju da trebamo biti zahvalni što će nam konačno ukinuti redukcije. Glavni grad ove države je postao talac dugogodišnjeg nerada i nesposobnosti da se djeluje strateški dugoročno. Nesposobni i nestručni misle od danas do sutra. Zato je Sarajevo zakoračilo u 21. vijek bez vode, premda je imalo vodu, javne česme i kupatila u ranom srednjem vijeku. Desetine je problema i ucjena koje nam servira vlast i to ona za čiji smo izbor samo mi odgovorni. Vlast ucjenjuje penzionere, pa je uvijek pitanje hoće li biti na vrijeme penzija: 5., 6. ili 7. u mjesecu. Konačno i penzioneri izgleda trebaju biti zahvalni što će ikako dobiti penzije, kao da nisu čitav radni vijek gulili za tu mjesečnu crkavicu. Gdje je odgovornost države?

Jeftine nacionalne priče su još uvijek alibi za nesposobnost i neznanje, čak i za siromaštvo i generalno propadanje. Ako nema odgovornosti za ono što država nije uradila onda je riječ o običnom nasilju nad građanima. U posljednje vrijeme se govori o tri različita (nacionalna) pogleda na Reformsku agendu. Evropska povelja o ljudskim pravima, između ostalog, štiti građane od nasilne i samovoljne države. Ako nas država diskriminira, policija ne štiti jednako, pravosuđe ne tretira ravnopravno, ako vlast ne funkcioniše kao sistem, svako je ugrožen. Ako nema sankcija za nerad i pogrešne i pogubne poteze, ako se nesposobnost podrazumijeva, onda umjesto države od koje tražimo pristojan život dobijemo jadno preživljavanje ispunjeno haosom i kidanjem nerava.

Dobijemo ucjene i polovična rješenja, bačene mrvice i koske za glođanje. I, kad konačno ludi i zbunjeni dobijemo samo dio onoga što se u normalnim državama podrazumijeva, budemo gotovo spremni da se zahvalimo na toj državnoj milosti. Htjeli to mi priznati ili ne, država nam je na svim nivoima odavno pretvorena u poluprivatne korumpirane zajednice. Vladaju stranke, odabrane grupe koje su se nametnule unutar nacionalnih korpusa, vladaju privilegovane porodice, kaste, određeni lobiji, pa se smisao organizovanja države kao servisa građana odavno izgubio, a bilo kakva odgovornost potpuno zakržljala. Ne znamo postoji li ovakav slučaj da korupcija funkcioniše kao država.