Članak

Dr. Kulenović uz Dan Opće bolnice: Danas su ministri i direktori nekadašnje pobjegulje

Bio je ovo skup izuzetnih ljudskih i ljekarskih veličina. Onih prisutnih i onih koji se čuvaju u najljepšem sjećanju.

U Općoj bolnici „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ svakog desetog maja, već 25 punih godina obilježava se Dan bolnice. I ove godine će se prigodno družiti zaposleni i penzioneri. Danas, dan ranije je održan okrugli sto na temu „Zdravstvo u opkoljenom Sarajevu 1992 - 1995.“

Govorili su direktor Opće bolnice dr. Zlatko Kravić, dr. Fahrudin Kulenović, dr. Dragan Stevanović, dr. Alija Mulaomerović i medicinska sestra Jasna Gavrankapetanović, piše agencija Patria. 

Kravić je u svom obraćanju kazao da je ovo prilika da se podsjetimo na humanizam i hrabrost velikih ljudi u teškim vremenima, čiji doprinos se nikada ne smije zaboraviti. 

Dr. Kulenović je na početku citirao poznatog govornika Cicerona: „Nema veće sramote nego ratovati protiv prijatelja i komšije“.

Dr. Kulenović se prisjetio kada je radio na organiziranju i uvezivanju zdravstva. Prisjetio se i jedne anegdote, kada je pokušao dobiti veće količine kreme za dezinfekciju iz ratnih rezervi . Mi to ne možemo dati, rekli su mu, bez potpisa direktora. Nema problema rekao je dr. Kulenović i upitao: „Gdje je taj direktor?“

„Otišao kod porodice u inostranstvo i nije se više vratio“, rekli su mu.

„Tu je bila razlika“, rekao je dr. Kulenović, „između onih koji su ostajali i brinuli o pacijentima i onih koji su odlazili ili nas svejedno ostavljali. Ne znam jeste li primijetili, ali oni su, nažalost,  danas ti koji napreduju. Oni su ministri i direktori u zdravstvenim ustanovama“, rekao je dr. Kulenović. 

Doktor je zatim rekao jednu činjenicu o okupiranom Sarajevu: „Grad je bio tri i po godine pod opsadom, bez struje, vode i energenata, pa ipak nikada nije bilo niti jedne epidemije.“

„Danas imate nekakve pokrete protiv vakcinisanja. Opkoljeno Sarajevo je primjer koliko to može biti pogubno. Prve, najstrašnije godine smo proveli veliku vakcinaciju od 93 do 99 posto. Dvije godine nakon toga nije bilo bolesti od kojih se umiralo. Godine 1994. nismo imali vakcinaciju i  to se osjetilo na povećanoj smrtnosti. Dakle, opkoljeni grad Sarajevo danas ima precizan odgovor da je vakcinisanje neophodno.“  

Doktor Dragan Stevanović bio je u ratu komandant Sanitetskog bataljona.    

„Kako sam počeo svoj rad u ovoj bolnici? Pa, danas mi je godišnjica braka. Kad su nastupile napetosti oko bolnice, preskočio sam ogradu i otišao kod žene na godišnjicu braka. Nakon nekoliko dana sam se vratio u bolnicu. Na vratima je bio Osman. Kaže mi panično: Dragane, evo ide posljednji autobus iz Sarajeva, požuri. Ja mu kažem, da tamo ne želim ići, ali da me je ovdje pomalo strah. Uvijek se sjetim tog Osmanovog odgovora: 'Stani onda doktore iza mene, pa ko hoće do tebe, može preko mene mrtvog'. 

Doktor Stevanović se sjeća i komplikovanih operativnih zahvata na terenu, sa borcima, od Treskavice do Olova. Čak i vaskularnih operacija na terenu. 

Niko iz Sanitetskog bataljona nije poginuo, osim jednog doktora i to ne na zadatku, nego kod kuće. Dr. Stevanović je i sam teško ranjen u nogu.                     

- Dolazili su nam u posjetu strani doktori. Rečeno je da bi nas oni trebali obučiti u nekim hirurškim zahvatima. Ali, nakon manje od godinu dana su odlazili i potvrđivali nam da su od nas puno naučili. Ovo što smo ovdje vidjeli graniči sa nemogućim, govorili su nam ti strani ljekari na odlasku - sjeća se dr. Stevanović.     

Doktor Zlatko Kravić je čitav rat radio u improviziranoj Dobrinjskoj bolnici:

- Možda su sada druga vremena i možda je ovo prirodno stanje. Ali, mi smo u ratu i užasu bili kao jedno biće i disali kao jedno biće. Mi smo živjeli jedni za druge. I ja ću se uvijek sa radošću sjećati ljudi sa kojima sam dijelio svoju sudbinu - rekao je dr. Kravić.

Ratni direkor Hitne pomoći Alija Mulaomerović prisjetio se sedam poginulih ljekara i medicinskih radnika u ovoj službi. Prikazan je i film sa izjavama doktorice Silve Rizvanbegović uoči same pogibije.

Jasna Gavrankapetanović, medicinska sestra se sjetila kako je ostavljala svoju djecu u hladnim domovima i odlazila na posao.

„Prvo je trebalo doći na posao kroz snajpere i granate, pa je tada bio početak borbe za pacijente. Krvave su bile noge jer je pucala koža od stajanja po 24 do 60 sati. Pogotovo je bilo teško kada bi se dogodili masakri.“  

Emotivno su se prisjećali tih ratnih dana dr. Adnan Dizdar, dr. Dragiša Đogović, dr. Milena Lovre – Bilbija i dr. Jasmina Gutić.   

Ljekari Opće bolnice nisu zaboravili na svoje izuzetne kolege sa kojima su požrtvovano radili u ratu. Govoreno je o dr. Abdulahu Nakašu čiji je entuzijazam naprosto nosio ovu bolnicu naprijed. Spominjane su izuzetne veličine hirurga ljekara dr. Drnde, dr. Fazlagića, dr. Đozića, dr. Mandilovića, dr. Peze...

Bio je ovo skup izuzetnih ljudskih i ljekarskih veličina. Onih prisutnih i onih koji se čuvaju u najljepšem sjećanju. 

#BiH