Kad smrt mora ostati tajna: Zašto su istina i pravda ubijeni sa porodicom Matanović

Tragična sudbina svećenika Tomislava Matanovića i njegovih roditelja Božane i Josipa govori o užasima prošlog rata. Generacije Matanovića su rođene u Prijedoru.

Sve je počelo njihovim hapšenjem u Župnom uredu 24. avgusta 1995. godine. Odvedeni su u policijsku stanicu, a onda vraćeni u kućni pritvor.

Jedanaest policajaca srpskog MUP-a iz Prijedora držat će Matanoviće u kućnom pritvoru. Rat se praktično bližio kraju. Jedinice Armije RBiH su krenule u široke operacije oslobađanja Bosne i Hercegovine i približavale su se Prijedoru. Konačno, 19. septembra neko, pored prisutnih čuvara policajaca, kidnapuje i odvodi Matanoviće u nepoznato.

Gotovo da nije postojao slučaj koji je izazvao toliku pažnju svjetske javnosti. Godinama će se vjerovati, čak i kad stane rat, da su Matanovići živi i da ih čuvaju navodni otmičari.

Jasmin Odobašić, koji je radio ekshumacije, koji je i sam bio logoraš i žrtva stravične torture u srpskim logorima, prisjeća se da je njegov tim u Prijedoru do polovine 2001. godine već ekshumirao više od hiljadu tijela.

- Među tim ekshumiranim bilo je i devet žrtava sa istim prezimenom Matanović. Ova tijela pronađena su u prijedorskom naselju Stara Rijeka i ova dva zločina nisu imala nikakve veze osim što su pokazivala kakav je genocidni napad izvršen na porodicu Matanović - zabilježio je Odobašić.

Bio je uvjeren: Rješenje nekog slučaja počesto zavisi od čistih motiva zbog kojih radiš, a njegov motiv je bio čist. Jedan iznenadni poziv je promijenio sve.

- Trećeg septembra 2001. moja saradnica J.K. iz Bišćana javila mi je da su ljudi otkrili tijelo u jednom bunaru u Rizvanovićima. Do tada sam već tri puta bio na tom području i vadio ubijene iz bunara... Izvlačenje tijela iz bunara je vrlo opasno zbog mogućih gasova, odrona zidova, zbog postavljenih mina, klizavog terena itd. Znao sam iz prošlih potraga da su na području Brda svi bunari bili duboki. I prva provjera je potvrdila strepnje: bunar je bio dubok 18 metara. Voda je dosezala 12 metara. Na njenoj površini bilo je saponificirano tijelo.

Rizvanovići su naselje udaljeno pet kilometara od grada. U ratu su Srbi uništili naselje, pobili i bacili u logore većinu muškaraca.   

Petog septembra 2001., kad je tim počeo istragu, ljudi iz okolnih mjesta su došli pred ovaj bunar. Svi su oni tražili nestale članove svojih porodica. Bunar je ispražnjen i pronađena su još dva tijela. Ovaj posao je zbog nevremena prekidan. Tijela su izvađena i proces otkrivanja predmeta i uzimanja izjava bio je završen tek 5. novembra.

Sva tri tijela imala su rupu u lobanji i bilo je jasno da im je pucano u potiljak. Nakon toga su bačeni u bunar.

Uz pomoć jedne lične karte otkriveno je da se radi o brutalno ubijenom svećeniku Tomislavu Matanoviću i njegovim roditeljima.

Na licu mjesta pronađeno je jedno deformisano zrno metka. Dva ručna sata marke „Darvil“. Pronađene su i metalne policijske lisice na kojima je pisalo „Allyion Spein“, zatim policijske lisice sa brojem 17271, što znači da je bilo moguće saznati ko je te lisice posljednji zadužio.

Ali, nakon identificiranja počinje nova tragedija, ovaj put mrtvih Matanovića. Njihova tijela su prebačena u halu Šejkovača koja se nalazi u Sanskom Mostu, gdje se inače smještaju brojni posmrtni ostaci stalno pronalaženih žrtava u tom dijelu Bosanske krajine. Tri dana nakon prebacivanja u Sanski Most,  8. novembra tijela će preuzeti pukovnik IPTF-a Robert Bob Grant i prebaciti ih u Banju Luku. Premda je sve govorilo da je ubistvo Matanovića rukopis državnog terorizma, tijela su vraćena istim ljudima.

Odobašić je razočaran bilježio: „Grant je zatražio i da se predmet sa suda u Bihaću ustupi sudu u Banjoj Luci. U dopisu koji je 5. decembra 2001. godine istražni sudija Kantonalnog suda u Bihaću uputio Kantonalnom MUP-u i Policijskoj upravi Sanski Most stoji da ove institucije mogu raspoloživu dokumentaciju vezanu za slučaj Matanović predati Robertu Grantu i Okružnom sudu u Banja Luci.“

U Policijskoj upravi Sanski Most postoji potvrda (broj 05-10/03-98/2001. od 8. novembra 2001.) iz koje je vidljivo da je svih 18 predmeta pronađenih kao dokazi uz umorene Matanoviće, predati krim-tehničaru Mirku Popoviću iz Centra službi bezbjednosti Banja Luka. Predmete je predao Besim Dervišević, inspektor Kantonalnog MUP-a u Bihaću. Predaju predmeta 'potpisao je i odobrio' Robert Grant potpukovnik IPTF-a, međunarodne policije. Odobašić je smatrao da su time sve pravne procedure ove države prekršene.

Grant je tri zlatna lančića pronađena uz umorene predao dr. Vjekoslavu Gotvaldu, prijedorskom pedijatru, bliskom rođaku i komšiji Matanovića. 

Svi su se tada uzdali u biskupa Komaricu koji je godinama na sve strane molio srpske ratne vođe i pokušavao spasiti svećenike svoje biskupije, tražeći njihovu zaštitu i oslobađanje. Nažalost, treba znati da je u vrijeme kada su Matanovići bili pod policijskom stražom, u kućni pritvor bio bačen i sam biskup Komarica.

Nakon pronalaska Matanovića, jedan od portparola UN-a je dopunio laž koja je kružila i oko mrtvih Matanovića: „Nakon šest mjeseci istrage IPTF i policija RS riješili su slučaj nestanka porodice Matanović“.  

Javna laž je koračala uporedo sa tragedijom Matanovića. Je li Robert Grant znao šta čini kad je njihova mrtva tijela vratio na mjesto „zločina“? Zbog čega je takav nerazuman potez napravljen?

Kaže se da se ubica vraća na mjesto zločina. Bio je ovo možda prvi slučaj da se mrtvi vraćaju na mjesto zločina, zahvaljujući čudnom poimanju pravde i zakona od jednog stranog policijskog službenika. 

Na suđenju jedanaestorici srpskih policajaca, koji su bili stražari u vrijeme kućnog pritvora Matanovića, svi svjedoci nesrbi su izbjegavali direktne odgovore i u njihovim svjedočenjima se osjećao strah. 

Svjedok Jovo Turanjanin, tadašnji pomoćnik ministra vjera u Vladi RS, izjavio je da je, nakon nestanka obitelji Matanović, banjalučki biskup Komarica kontaktirao Ministarsvo vjera, a tadašnji ministar Dedović je uputio pismo Simu Drljači. Od Drljače je stigao odgovor da je obitelj Matanović preko Teslića autobusom prebačena u Federaciju.

Na temelju praćenja, Fond za humanitarno pravo iz Srbije,  Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, u Osijeku, Hrvatska i Istraživačko – dokumentacioni centar iz Sarajeva ocijenili su da prvo suđenje za ratni zločin u Republici Srpskoj nije donijelo pravdu za obitelj Matanović. Sudsko vijeće je osnovalo oslobađajuću presudu na nedostatku dokaza, što više ukazuje na manjkavu istragu, kao i pasivnu ulogu Tužilaštva i Sudskog vijeća u pribavljanju dokaza. Osim toga, teško je prihvatiti ukazivanje Sudskog vijeća na gubitak mnogih važnih dokaza, izgubljenih prilikom uništavanja dokumentacije CJB Prijedor, koju je navodno izvršio tadašnji načelnik Simo Drljača. Budući da je u vrijeme suđenja pokrenuta istraga za ubistvo obitelji Matanović, postavlja se pitanje zašto taj postupak nije sjedinjen s predmetom za protuzakonito pritvaranje.

Jer, prinudni boravak zaštićenim osobama može odrediti ukoliko to zahtijeva sigurnost "sile" u čijoj se vlasti te osobe nalaze, ili ukoliko to zaštićena osoba zatraži.

Nije bilo nikakve ozbiljne istrage, čak ni odgovora otkud metalne policijske lisice u bunaru pored ubijenih i ko ih je zadužio? 

Jasno je da su muškim Matanovićima stavljene lisice, a majci i supruzi nisu. Ko je od njih troje morao doživjeti užas i gledati smaknuće voljenih?

To što su Matanovići bili obučeni normalno, imali na rukama skupe satove, zlatne predmete govori da nije bilo nikakvog koristoljublja. Da su ubijeni iz sasvim drugih motiva, možda onih koji se tiču politike etničkog čišćenja, jer je svećenik odbijao da ode iz Prijedora.

Da je neko tražio pravdu za Matanoviće, vjerovatno bi se saznala i istina o ovom brutalnom ubistvu. Saznalo bi se i ko su naredbodavci i ko su ubice. Nažalost, prijedorski Hrvati su stravično masovno ubijani. Ali njihove žrtve malo ko iz hrvatskog korpusa spominje. U okviru tog nejasnog odnosa prema žrtvama Hrvata Prijedora je  i strašna tragedija svećenika Tomislava Matanovića i njegovih roditelja.