Esad Duraković: Birokratizacija Univerziteta u Sarajevu

Piše: Esad Duraković za N1

Upravo usvojeni (nesretni) Zakon o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo (ZOVKS) unio je u tu oblast i neke pozitivne odredbe, poput one o strožijoj kontroli angažiranja – zapravo, tezgarenja – jednog dijela nastavnika izvan matične kuće, odnosno organizacione jedinice.

Naravno, ima u Zakonu i nekih drugih pozitivnih odredbi, ali je Zakon, općenito, veoma loš, suštinski je devastacijski čak i u odnosu na prethodne zakone. O njegovim dominantnim slabim tačkama, a pod tim mislim na stratešku orijentaciju Zakona – moglo bi se napisati barem toliko koliki je obim i samog Zakona, ali ću se u ovome osvrtu zadržati tek na nekim njegovim ključnim tačkama – na onima koje ga strateški i načelno određuju negativnim.

Zakonom se uvodi previše normativnosti u sistem visokog obrazovanja na UNSA. To je u sukobu s bićem ove institucije kao najosveštenijeg dijela društva, jer ona u sebi mora biti dovoljno slobodna da bi mogla biti kreativna, a ne tako strogo sputana normativima. To je put ka strogoj birokratizaciji koja je nespojiva s akademskom kreativnošću, s universom. Takvu orijentaciju Zakona ilustrirat ću samo sa dva „mehanizma“ koje je Vlada uvela u Zakon.

Prvo, i najvažnije, Vlada se dosjetila da Zakonom odredi da većinu u UO čine članovi akademske zajednice, a manji dio članovi iz Vlade. To je načelno dobro, i to je do sada bilo izrazito sporno. Međutim, u vezi s ovim „ustupkom“ Vlade izvedena je jedna „finta“ kojom je neutraliziran „dobitak“ akademske zajednice. Naime, UO je Zakonom dobio odveć velike ingerencije koje dramatično birokratiziraju UNSA i neutraliziraju, kao što rekoh, taj prividan „ustupak“ akademskoj zajednici. Zakon određuje da dekane i rektora može smjenjivati UO. Ovakva odredba je proizvod Vladine logike koja ne shvaća specifičnost goleme institucije UNSA koja broji preko 30 članica iz svih naučnih oblasti, i to je logika koja ne razlikuje UO UNSA i, recimo, UO KP Vodovod i kanalizacija, što jest naprosto strašno. Takvim ingerencijama UO vrlo značajno se reduciraju kompetencije i autoritet Senata koji je, zaista, znanstveno i nastavnički moćno tijelo s nezamjenljivim kompetencijama.

Naime, radom Senata kao najkompetentnijeg organa za nastavu i naučnoistraživački rad rukovodi rektor; Senat bira rektora i sljedstveno tome – rektor je odgovoran Senatu. Samo Senat ima stvarne kompetencije (u stručnom i naučnom domenu) da odlučuje o radu rektora. UO nema, kao Senat, dovoljan broj ljudi kompetentnih u nastavi i nauci da bi oni mogli odlučivati o sudbini rektora i dekana, dakle i o materiji koja je u nadležnosti rektora i Senata. Stoga su takve ovlasti UO apsurdne, izrazito birokratske – u njih je ugrađena nekompetentnost. Nadalje, u UO je relativno mali broj članova, tako da je lahko da se manipulira UO; jednostavnije je da bude upotrebljavan mali broj ljudi u odnosu na znatno brojniji i složeniji Senat, a to znači da su velike mogućnosti, bez obzira na onu fintu Vlade o većem broju članova iz akademske zajednice, da se odluke/smjene i sl. odvijaju prema nekim/nečijim partijskim ili grupaškim hirovima i ciljevima. Preko UO, kontrola nad UNSA postaje potpuna, dok je istovremeno njegovo najkompetentnije i najvažnije tijelo – Senat – suspendirano u najznačajnijim domenima. Očigledno, riječ je o dramatičnoj degradaciji. Vlada nije shvatila suštinu funkcioniranja UNSA, relacije dekan-rektor-Senat. Stoga ponavljam da je za njih UO UNSA isto što, recimo UO nekog komunalnog preduzeća. Temeljno važne posebnosti se zanemarene. (Inače, dok sam gledao direktan prijenos nekih dijelova sjednice Skupštine, bio sam potpuno obeshrabren, shrvan direktnim uvidom u to kako neki članovi Vlade/Skupštine – a oni odlučuju o sudbini UNSA – apsolutno ne shvaćaju materiju o kojoj raspravljaju i donose odluke.)

Drugo, obratimo pažnju na još jedan mehanizam degradiranja akademske kompetentnosti i dostojanstva.

Zakonom se uređuje evaluacija, odnosno studentsko ocjenjivanje rada nastavnika. Gotovo sve najvažnije stvari u akademskom životu – pa i ova – u Zakonu su dovedene u inverznu poziciju, naopako, narodski rečeno. Nastavnici treba da ocjenjuju studente, a ne studenti nastavnike. Naravno, postoji ponegdje i samovolja nastavnika koju treba da sankcioniraju fakulteti, odnosno NNV fakulteta, ali ne da se to uvodi kao mehanizam u Zakon. U principu i po logici stvari, student nije kompetentan da ocjenjuje rad svoga profesora. Zatim, također je logično očekivati u ovom slučaju da će upravo loši studenti biti najglasniji u ocjenjivanju svojih nastavnika, a pitanje je kojim mehanizmom će se utvrđivati valjanost tih studentskih ocjena za koje je realno očekivati da budu i jarosne, osvetničke, a to znači destrukcijske. Naravno, nastavnici će se čuvati takvih studentskih ocjena tako što će im podilaziti, a to je pogrešan put jer studenti treba da slijede metode, domašaje i ciljeve nastavnika, akademske standarde nastavnika, a ne obrnuto. Upravo u skladu s tim se javlja bauk prolaznosti koji već proizvodi negativne učinke na fakultetima a tek sada će ih proizvoditi zahvaljujući i ovome Zakonu. Prolaznost po svaku cijenu! Prečestim ispitnim rokovima radi optimaliziranja prolaznosti (metoda podilaženja lošijim studentima!), insistiranjem na kriteriju prolaznosti, vrši se pritisak na nastavnike koji se vremenom adaptiraju na to pa će – da bi ih njihovi studenti pozitivno ocijenili – značajno sniziti akademske/nastavničke kriterije. To je izvjesno, a to vodi degradaciji kvaliteta. Birokracija ne shvaća da procent prolaznosti nije isto što i kvalitet, a birokracija nepopustljivo prolaznost određuje kao kvalitet. To je velika greška i nerazumijevanje suštinskih stvari. Spomenutim mehanizmima, nastavnici na UNSA već se pretvaraju u ispitivače umjesto da budu primarno predavači. I to je u suprotnosti s akademskim duhom i univerzitetskim nivoom.

Specifičnost UNSA u tom pogledu sadržana je i u sljedećem. Nastavnici na Univerzitetu imaju reizbornost koja je snažan mehanizam za njihovu stalnu, ali kompetentnu provjeru. Svakih nekoliko godina asistent/nastavnik podliježe procesu reizbora u kome se njegova kompetentnost i valjanost verificiraju na nekoliko nivoa, i svaki je optimalno kompetentan: komisija, o čijoj kvalificiranosti se oduvijek vodi računa kao o temeljnom uslovu, piše izvještaj o kandidatu (naglašavam riječ kandidat; nastavnik je, suštinski, sve do posljednjeg zvanja, uvijek u kandidatskom statusu). Taj izvještaj razmatra Nastavno-naučno vijeće Odsjeka (akcenat je na dvokomponentnosti: i nastavno i naučno, što znači da se ocjenjuje i njegov nastavnički i naučni rad); zatim se ta ocjena verificira na višoj instanci – na Nastavno-naučnom vijeću Fakulteta, potom na stručno i naučno nadležnoj grupaciji Univerziteta, te najzad na Senatu Univerziteta. To je zaista impresivan put stalnih provjera i ovjera nastavnikova rada, a on može biti suspendiran ili anuliran ocjenama nekih jarosnih i neupućenih studenata.

Ingerencije UO previđaju sve te specifičnosti; nije to isto što i UO Vodovoda i kanalizacije! Principijelno gledano, u svim prethodnim slučajevima riječ je o apriornom podozrenju prema radu profesora (umjesto da bude obrnuto) i omogućavanju da budu sankcionirani upravo od onih subjekata ili organa koji nisu kompetentni da ih ocjenjuju; to je ovim Zakonom urađeno od asistenta do rektora; stoga je to konzistentna i ozbiljna devastacija akademskog kvaliteta i digniteta.

Sljedeća stvar koja je vrlo važna a koju Zakon, u svojoj birokratskoj nastrojenosti, ne vidi, jest zapuštanje značaja baznih naučnih pozicija, ili jedinica na UNSA. Naime, Zakon teži, općenito, integraciji kao uređivanju i kontroli na najvišim instancama UNSA (sve do osvomoćenog UO) i ne vodi dovoljno računa o temeljnoj činjenici – da su matični odsjeci, odnosno matični fakulteti, jedinice na kojima se razvija naučno-istraživački, pa i nastavnički rad. Zato je nužno – da bi se nauka i nastava istinski unapređivala – da Zakon posveti najveću pažnju samostalnosti i razvoju tih baznih jedinica koje gube subjektivitet zajedno s fakultetima radi birokratske centralizacije.

Poseban problem je što naše društvo, dakle ni naša Vlada, ne posvećuje dovoljno pažnje podmlađivanju kadra. Na to upozoravam već godinama. Vrlo teško, ili nikako, dopušta se prijem asistenata – kao poseban izraz milosti. Primjera radi, na Odsjeku za orijentalnu filologiju na kome radim, godinama već nije primljen nijedan asistent (ni drugdje nije mnogo bolje), pa pitam Vladu: kakvi su to odsjeci na kojima nema nijednog asistenta; kakva je tu budućnost; kakav je to razvoj Univerziteta, kakva je strategija koja u centru svoje pažnje nema razvoj kadrova?! Univerzitet naglo stari i za relativno kratko vrijeme naprosto će se urušiti. Kome je to cilj? Oni što donose zakone ne shvaćaju da nije isto „podići“ jednog docenta i zaposliti negdje nekog referenta. No, dotle na fakultetima buja administracija: birokracija ima logiku i inerciju da se reproducira, a ne da se reducira. Porazno je u kojoj mjeri su formulari zavladali akademskim životom, kako se grčevito nastoji zatočiti svaka akademska sloboda u krute formulare...

Vlada se ponaša prema Univerzitetu kao prema svome oponentu ili rivalu, a trebalo bi da upravo Vlada uspostavlja sa UNSA partnerski i konsultantski odnos, da osluškuje i čak da traži preporuke Univerziteta s obzirom na njegove velike kapacitete.

Prelazak na trezor je također posebna negativna priča. Vlada ne krije da joj je glavni cilj stavljanje pod kontrolu finansijskih tokova. Novac je u pitanju, a ne unapređenje UNSA! Istina je da su neki dekani imali enormno velike plaće, ali nije se smjelo donositi Zakon kojim se kažnjava cijela i ogromna akademska zajednica zbog pojedinaca. To je pogrešan put. U najkraćem, prelaskom na trezorsko finansiranje, mnogi fakulteti će biti destimulirani da ostvaruju i vlastite prihode, odnosno da rade i na komercijalnim projektima koji su vrlo vrijedne usluge društvu. I to je značajan nazadak i za UNSA i za društvo.

Najzad, treba kazati i sljedeće. Akademska zajednica se nije mogla pohvaliti općim društvenim angažmanom. U tom smislu sam i lično, godinama već, upućivao kritike toj zajednici. Međutim, ovakvim Zakonom, akademska zajednica se uopće ne stimulira u unapređenje nastavničkog i naučnoistraživačkog rada nego će se ovim Zakonom samo pojačati destimulacija i apatija koja je već zahvatila tu zajednicu, a to je gotovo nemjerljiv gubitak za cijelo društvo.

S obzirom na ogroman potencijal UNSA, ovim Zakonom nije učinjena velika šteta samo UNSA nego i cijelome društvu. To će se tek kasnije pokazati, kada šteta bude nepopravljiva. Uvjeren sam, nažalost, da oni koji su donosili Zakon nisu ni svjesni toga šta su, zapravo, uradili.